Početna Gostujuće kolumne Strategija hrvatskog vaterpola i "Opatijska inicijativa"
Strategija hrvatskog vaterpola i "Opatijska inicijativa" PDF Ispis
(12 ocjena, prosjek: 4.92 od 5)
Gostujuće kolumne
Autor Vedran Jerković   
Ponedjeljak, 26 Ožujka 2018 19:51

Dana 26.3.2018. godine, u hotelu Westin u Zagrebu, održana je sportska konferencija “Waterpolo Presspoint” u organizaciji Hrvatskog vaterpolo saveza.  Teme su bile retrospektiva odrađenog unutar HVS-a, predstavljanje strategije HVS-a (kratkoročno, dugoročno i kako navedeno ostvariti), zatim vrlo aktualna “Opatijska inicijativa” i na kraju važnost komunikacije u razvoju sportskog tima kao poveznica fizičke i psihičke pripreme u ostvarivanju uspjeha. Govornici su bili cijela plejada poznatih imena od Ratka Rudića, Perice Bukića, Petra Kuterovca, Ivice Tucka, Predraga Slobode, Stojka Vrankovića, Dragana Matutinovića i dr.

 

Odmah na samom početku izvršni dopredsjednik HVS-a Perica Bukić izvijestio je o svim uspjesima hrvatskog vaterpola i izvrsnoj reorganizaciji HVS-a od njegovog dolaska na predsjedničku funkciju 2005.godine. Na njegovo izlaganje su se nadovezali naši bivši i sadašnji izbornici Ratko Rudić i Ivica Tucak koji su u izlaganjima prezentirali ostvareno kroz stručnu analizu.

Nakon uvodnog izlaganja uslijedio je desetominutni dio o strategiji hrvatskog vaterpola. Moram priznati da sam očekivao malo više od ovog dijela. Možda ne bi bilo loše da su napravljene konkretne prezentacije sa konkretnim koracima koji će biti učinjeni. Uglavnom, kako je naveo izvršni dopredsjednik g.Bukić, citiram, "HVS će učiniti apsolutno sve kako bi hrvatski vaterpolo ostao na krovu svijeta". Ovdje su se ponovno nadovezali g. Rudić i g. Tucak te u kratkim izlaganjima stavili naglasak na izvrsnu stručnu suradnju svih tijela unutar HVS-a kao i sa svim klubovima u Hrvatskoj. Pritom je istaknuta uloga našeg bivšeg izbornika g. Nevena Kovačevića koji je sada u koordinatorskoj ulozi i poveznica između HVS-a i klubova u dijelu rada s mlađim kategorijama (U12-U17).

 

Ovaj uvodni dio bi zaključio izlaganjima izlaganjima izbornika ženske vaterpolo reprezentacije g. Dragana Matutinovića i pomoćne trenerice gđe. Mie Šimunić koji su ukratko prezentirali pozitivne pomake u ženskom vaterpolu u Hrvatskoj, plasmanu na EP u Barceloni ove godine te najavili borbu za ulazak u top 6 reprezentacija u narednom 4-godišnjem ciklusu.

 

 

Središnji dio konferencije je bila “Opatijska inicijativa” kojoj je i posvećena ova analiza pa o malo drugačijem pogledu na istu kao i strategiji vaterpola u Hrvatskoj možete pročitati u nastavku.

Konferencija je završila temom “Važnost komunikacije u razvoju sportskog tima kao poveznica fizičke i psihičke pripreme”. Pa krenimo redom…

Vaterpolo je bez ikakve dileme hrvatska sportska perjanica i svi skupa moramo biti ponosni na rezultate koje postiže. Isto tako nikada se ne smije bježati od evidentnih problema i činjenica te svemu treba pristupiti analitički i objektivno.

 

Strategija razvoja

Naravno da nitko normalan ne može ostati ravnodušan na 23 medalje s velikih natjecanja od 1993. godine do danas.  Međutim ako vremenski razvrstam ove osvojene medalje onda to izgleda ovako: 1993.-2005. 5 osvojenih medalja, a od 2005.-2017. čak 18 osvojenih medalja. Kad to pretvorim u postotne udjele osvajanja medalja na natjecanjima, onda to izgleda ovako – 1993.-2005. osvojeno je 5 srebrnih medalja na 21 natjecanju (postotak uspješnosti 23.8%), uz zaista nevjerojatnu količinu  4., 5., 8., 9. i 10. mjesta, a od 2005.-2017. osvojeno je 18 medalja  na 31 natjecanju (postotak uspješnosti 58.1%). Zašto sam stavio 2005. godinu kao graničnu? Te godine u hrvatski vaterpolo dolazi Ratko Rudić. Svima nam je dobro poznato da od 2005.-2013. hrvatska osvaja i sva tri velika zlata (SP, EP I OI). Tada 2013. godine, najpoznatiji brk na svijetu, preuzima reprezentaciju Brazila (2013.-2016.)a u hrvatski vaterpolo se vraća na funkciju savjetnika početkom 2017. godine.

Naravno da ne umanjujem iznimne uspjehe i vrijednost osvojenih medalja u period 2013-2016. Ali simptomatično je da je ponovno veliko zlato (SP 2017.) osvojeno povratkom RR-a u hrvatski vaterpolo. Jer je svima bilo vidljivo koliko nam je reprezentacija Srbije bila nerješiva enigma u finalima na SP-a 2015. i OI 2016. godine. Zašto sve ovo navodim? Ako već imamo na raspolaganju svu trenersku genijalnost i iskustvo osobe i stručnjaka poput Ratka Rudića, smatram da se HVS mora pod hitno početi baviti očajnom situacijom u hrvatskim vaterpolo klubovima. Nije sporno da je od 2005. HVS napravio iskorak u organizacijskom smislu i bio podrška nacionalnim selekcijama. Ali isto tako se, potpuno opravdano, možemo zapitati - što da RR nije prihvatio ponuđenu mu funkciju 2005.godine i postavio ozbiljne i stručne temelje svih daljnjih uspjeha? Gdje bi, uz ovako loše financijsko stanje u klubovima, hrvatski vaterpolo bio danas? Žao mi je što na današnjoj konferenciji, u dijelu “Strategija hrvatskog vaterpola”, niti jednom jedinom riječju nije spomenuta katastrofalna financijska situacija u hrvatskim klubovima. Točno je da su klubovi spomenuti. Ali samo u onom stručnom dijelu odnosa HVS-a i klubova. Financije bi valjda trebala riješiti Opatijska inicijativa? Nisam siguran. Ali o tome nešto kasnije.

Provozajte se Hrvatskom od Zagreba do Dubrovnika pa pitajte, offline, zaposlenike klubova i trenere o stanju u istima. Siguran sam (jer sam uostalom i sam često razgovarao sa mnogima od njih) da će vam reći da jedva spajaju kraj s krajem. Blokade računa, sve manji broj djece koja se upisuju na vaterpolo, dugovi iz prošlosti prema igračima temeljem potpisanih ugovora…itd…itd. Ovo je sve realnost velike većine hrvatskih vaterpolo kolektiva. I zahtjeva hitnu promjenu u načinu promišljanja. Od samog vrha HVS-a pa do ljudi koji vode klubove. Klubovima će se morati konačno početi upravljati sukladno svim ekonomsko-operativnim zakonitostima. Koje kažu – uvijek promišljaj kakve će posljedice odluka koju sam donio danas imati, ne sutra, nego za 4 godine. Uvijek treba sagledavati širu sliku.

Klupski pomladak mora svim klubovima biti svetinja i najvredniji kapital koji imaju. Uz ulaganje u trenere koji s tom djecom rade. To mora biti elementarna simbioza Saveza i klubova koju vodstvo HVS-a mora prihvatiti a onda i dosljedno provoditi dan za danom sa vodećim ljudima tih istih klubova. Nadalje, upravo HVS mora biti začetnik promjena funkcioniranja klubova. Generator edukacije. Savez mora biti skup iskrenih zaljubljenika u vaterpolo koji su tu radi klubova, igrača i trenera. Gotovo svi ljudi u savezima i klubovima (ne samo u vaterpolu) će vam se, deklarativno, izjasniti da žive za taj sport. Ali u stvarnosti, čast iznimkama, mnogi od njih žive od problema sporta pritom zanemarujući svoju elementarnu funkciju. Ukoliko se ovakav pristup ne počne primjenjivati, za nekoliko godina ni Ratko Rudić, Petar Kuterovac ili Ivica Tucak, neće moći od prosječnog materijala napraviti vrhunski rezultat. Baza je sve manja i manja, djeca su sve nezainteresiranija za sport, situacija u klubovima će biti sve lošija i lošija, a makroekonomska situacija u zemlji daleko od idealne. Nemojmo igrati na kartu da će nam svaka generacija izbaciti nekoliko Sukna, Pavića, Hinića… Pogledajmo samo na primjeru Sandra kako se stvari mijenjaju, na žalost, preko noći.

Jedna institucija svjetskog vaterpola, zagrebačka Mladost se nije uspjela kvalificirati ni na završni turnir Hrvatskog kupa kojemu je bila organizator. I ovo ne pišem kako bi likovao nad tom činjenicom. Ne, iskreno mi je žao zbog toga. Jer je to klub koji mi je puno dao u sportskom smislu, a i ja ponešto njemu. I ta činjenica sama po sebi nije problem. Uvijek u životu, privatno ili poslovno, postoje padovi. Ponekad i teški. Ali na njih treba gledati kao na priliku za novi početak i suštinsku promjenu.

Ali te promjene nema. Koliko god vodeći ljudi pokušavali uvjeriti, primarno sebe, a zatim i sve ostale, da je promjena tu. Nije. Jer dok u upravama klubova i saveza i dalje sjede ljudi odgovorni za ovakve situacije, ne može je ni biti. Bez jake Mladosti hrvatski vaterpolo nije isti. Kao i bez Primorja. Zaista se treba nakloniti za učinjeno u proteklom periodu. Ali slučaj Primorja je najbolji dokaz strateškog neplaniranja. Stoga mi je neopisivo drago što su se poznati bivši igrači nedavno angažirali oko kluba. Iz razgovora s pojedincima vidim da imaju viziju, da ispravno promišljaju dugoročne financije kluba, održivi razvoj i da su svjesni da je to jako dugačak put koji je pred njima. Ali i jedini ispravan. Čak i jedna institucija poput Juga muku muči s financijama, privlačenjem djece u školu vaterpola, nedostatkom publike. Taj Jug je već duže vrijeme lokomotiva hrvatskog vaterpola. To je notorna činjenica. Što ako, ne daj Bože, ta lokomotiva stane? Splitski vaterpolo klubovi pak nemaju elementarne uvjete za rad! Do kada će u Mornaru svojim pozitivnim fanatizmom stvarati nove igrače? Ili treneri u POŠK-u nove Lušiće ili Muslime. Daj Bože, da ovaj Jadranov projekt bude ostvaren na način kako su ga vodeći ljudi kluba zamislili. Ali to tek treba pustiti vremenu pa donositi zaključke i ocjene. Gdje su Šibenik? Makarska? Pula? Zadar? Slavonija? Medveščak? Spajaju kraj s krajem. Da, treba čestitati igračima i trenerima na trudu i radu. Ljudima i roditeljima koji pomažu klubovima. Ali to je sve jako daleko od ozbiljnog i vrhunskog klupskog vaterpola. I dugoročno veliki problem za hrvatsku vaterpolo bazu i same klubove. Na žalost, interesa javnosti za ovakav klupski vaterpolo gotovo pa više i nema. Mogli smo danas čuti podatak da u jednoj Nizozemskoj ima čak 325 ženskih vaterpolo klubova i neka se zamislimo kakva je to samo baza igračica. A naše baze su pred kolapsom i o tome se na današnjoj konferenciji ne priča!? Mogao bi još ovdje pričati o svoj apsurdnosti jedne organizacije poput LEN-e, o idejama da se HR liga igra ljeti na otvorenim bazenima, a reprezentativne akcije zimi. Mogao bih još pričati da mi je neshvatljivo da vaterpolo nema svoju svjetsku i europsku organizaciju. Da, znam da će mi vodeći ljudi HVS-a reći da je sve to nemoguće. A ja ću im na to samo odgovoriti  da riječ nemoguće nije činjenica nego subjektivno mišljenje.

 

Opatijska inicijativa

Pa ću se ovime odmah nadovezati i na “Opatijsku inicijativu” koja bi trebala sve ove gore navedene probleme, navodno, riješiti. Ali morate biti svjesni da je to tek samo - inicijativa. To je skup ideja i želja koji su još jako daleko od ozbiljnog dokumenta, a kamoli nekakvog zakonskog prijedloga. Koji tek treba biti napisan i zakonski, ustavno i pravno usklađen. Do toga je još daleki put. Sport je iznimno bitan faktor svakog društva. To uopće nije sporno kao što nije sporno da sport treba podršku. I temeljitu rekonstrukciju. Ali ne na ovakav način kako je to zamišljeno. Nagledali smo se i naslušali temeljitih rekonstrukcija svega i svačega unazad 27 godina. Od brodogradnje, željeznica do javne uprave. Pa je zadnje izviješće Europske komisije u tom dijelu glasilo – nema napretka.

Na današnjoj konferenciji je rečeno da postoji konsenzus svih političkih stranaka oko ovoga. Ok, lijepo za čuti. Ali isto tako je činjenica, da su naše dvije najveće stranke “vedrile i oblačile” hrvatskim sportom u 27 godina naše neovisnosti. Pogledajte samo grad Zagreb u kojemu su sportski kolektivi “jednom nogom u grobu”.

 

I sada OI-u zagovaraju upravo ti isti ljudi (neovisno s koje političke opcije dolaze) koji su imali priliku 27 godina uspostaviti održivi sustav financiranja sporta. Bojim se da je OI primarno pokušaj senzibiliziranja javnosti od strane onih koji su hrvatski sport doveli u ovu situaciju. Nekako mi to sve skupa izgleda kao pokušaj pojedinaca da operu sami sebe od odgovornosti i sačuvaju stečene pozicije. Teško mi je povjerovati pojedincima, koji tako gorljivo zagovaraju riječ transparentnost u OI-i , a dolaze iz miljea koji je nebrojeno puta dokazao da ne razumije značenje iste.

 

Koji svojim izjavama dokazuju da, ili ne žele razumijeti, ili ne razumiju elementarne ekonomske procese i zakonitosti koji vrijede u tržišnom natjecanju. Jer dovoljno je čuti izjave da su njihovu inicijativu podržali deseci sportskih stručnjaka i djelatnika. I? To što je netko vrhunski trener (ili bio vrhunski igrač) je garancija da se razumije u ekonomiju i tržište pa čak i stručno i operativno funkcioniranje saveza ili kluba? Uostalom evo vam primjer HKS-a. To što neki sportski djelatnik aklamacijom podržava OI-u ne znači baš ništa.

Jer takvi su upravo i postavljani po političkim linijama na te funkcije. A novac pristiže političkim odlukama i telefonskim pozivima. I sad su takvi mjerodavni ocjenjivati nešto tako ozbiljno kao što je temeljita rekonstrukcija hrvatskog sporta? Ispada da samo oni imaju taj know-how i da, dolaskom bilo koga drugoga na njihove funkcije, sutrašnji dan ne bi svanuo. Kako ozbiljno shvatiti inicijative ljudi koji su podržali Janicu Kostelić za državnu tajnicu za sport? Da me krivo ne shvatite, svatko normalan se mora diviti svemu onome što je JK postigla u svojoj karijeri. Osobno bi joj prvi dodijelio ulicu i sagradio spomenik. Ali isto tako društvo mora shvatiti da to ne smije biti ulaznica za takvu ozbiljnu i odgovornu operativnu funkciju kao što je državni tajnik. Jer u Janičinom CV-u, u dijelu koji govori o operativnom i ekonomskom iskustvu, upravljanju ljudima, financijama, analitici..itd, stoji velika praznina. Ovo nije kritika. Ovo su činjenice. Osobno ne sumnjam u njezine dobre namjere, poštenje i veliku ljubav prema sportu. Ali to u ovom slučaju, na žalost, nije dovoljno. Uostalom, u godinu i tri mjeseca svojeg mandata, hrvatski sport još uvijek nema temeljni sportski dokument. Na nedavni upit TV novinara kada će isti ugledati svjetlo dana, odgovor državne tajnice najbolje oslikava činjenicu da ona svoju funkciju, i sve odgovornosti koje dolaze s istom, uopće ne razumije. Jer da odgovorna osoba u bilo kojoj ozbiljnoj kompaniji, na pitanje kada će biti gotov dokument ili projekt od strateške važnosti, odgovori da su rokovi tu da bi se kršili, dobio bi iste sekunde izvanredni otkaz od svojih nadređenih. Kod nas se takve stvari ne događaju. Takva razina odgovornosti, na žalost, u hrvatskom političkom prostoru ne postoji. I nisam čuo nikoga od čelnih ljudi inicijative da su žestoko osudili tu izjavu.

Ne razumijem zašto bi mi svi skupa morali vjerovati ljudima kojima je jedina misao vodilja politika državnog intervencionizma u sve pore drušva pa tako i sporta. I tako već 27 godina. Politika koja je dovela do ovakvog stanja u hrvatskom sportu, gospodarstvu i ekonomiji općenito. Gdje se zagovara isključivo podizanje razno raznih nameta kako bi se tim istim nametima financirale nečije ideje.

Kako kreativno zar ne? Pa tko bi se samo dosjetio da svi mi vlasniku nogometnog kluba financiramo njegovu igračku. Transparentno, iz zajedničkog bazena kako sami navode. Čitam svako malo u dnevnim tiskovinama zazivanje raznih sportskih djelatnika na način – državo nađi nam novac i pomozi. A ja ih pitam da li su se ikada zapitali tko pomaže  106.221 mikro i malim trgovačkim društvima koja čine 87% hrvatskog gospodarstva? Vlasnici istih nemaju priliku zapomagati u medijima za pomoć jer moraju smisliti kako platiti 547 parafiskalnih nameta u jednoj od porezno najopterećenijih država svijeta. I koji pune taj isti proračun kako bi upravo ti zazivači pomoći svemoćne države mogli svaki mjesec primiti plaću.

Nitko ne navodi podatak da među najrazvijenijim državama Europe (sportski iznimno uspješnim) poput Velike Britanije, Njemačke i Švedske, udio proračunskih sredstava u ukupnim prihodima sporta iznose od 8.6% za Veliku Britaniju do 15.9% i 17.3% za Njemačku i Švedsku. Kad je RH u pitanju taj je postotak 52.6%. I dalje, što je zemlja ekonomski nerazvijenija, taj postotak raste (npr.Bugarska 77.4%). I koga bi mi sad trebali uzeti kao primjer financiranja sporta, Veliku Britaniju i Njemačku ili Bugarsku?

 

Mislim da bi već elementarno ekonomski pismen čovjek mogao zaključiti da rješenje za hrvatski sport nije OI-a, već ozbiljan zaokret u ekonomskoj politici jedne zemlje. I glavama onih koji ju vode. U ozbiljnoj poreznoj reformi tj. smanjivanju a ne povećavanju nameta. U tržinom natjecanju.

Profesionalni sport treba prepustiti tržištu. Koliko god ovo bolno mnogima zvučalo. Jer u pitanju je izlaženje iz komforne zone pojedinaca koji vode razne sportske kolektive. A to onda zahtjeva dodatni napor kod istih. Njihova vlastita komocija u klubovima i savezima (uz nepoznavanje operativnog funkcioniranja tržišta i poslovnih procesa) je uzrok zašto nema drugačijeg načina promišljanja.

Tako uostalom stvari funkcioniraju u biznisu na koji se jedan od čelnika OI-e stalno poziva u svojim javnim istupima. I pritom demantira sam sebe. S jedne strane priča o biznisu, a onda s druge strane bi drugim biznisima (turizam, klađenje) podizao namete i koristio taj novac, između ostalog, za svoj privatni klub a sve pod krinkom “interesa hrvatskog društva”.

Matea Mateković, tajnica Hrvatske udruge igara na sreću i osoba, iz čije izjave se može isčitati da raspolaže ekonomskom logikom, kaže:

Imamo presudu Europskog suda pravde od prije 6 godina, gdje je sud presudio protiv engleske i škotske lige i obrazložio kako lige nemaju autorska i druga prava na sportske događaje. To je jedan segment koji u ovom trenutku Opatijska inicijativa predlaže. Znači, takvo što nije prošlo ni vani. S druge strane imate činjenicu da 35 % proračunskih sredstava koja se prikupljaju od igara na sreću raspoređuju upravo sportu. U skladu sa zakonom može biti svašta, pa i ovaj porez za dobitke do 750 kuna je trebao biti zapravo mjera za suzbijanje prekomjernog deficita. Kao što je bio i popularni harač. No međutim, mi smo izašli iz prekomjernog deficita, ali ostali smo i dalje kod ovog poreza. Znači, ako vam je takav jedan porez na dobitke do 750 kuna, a upravo vam ti dobici čine najveći udio u dobicima, to je rezultiralo tome da država godišnje gubi milijardu kuna godišnje. I zbog toga se svi mahom prebacuju kod stranih ilegalnih internetskih priređivača. Sad zamislite da na to postojeće stavite neko dodatno opterećenje. Kladionice su zatvorile 250 poslovnica u zadnjih nekoliko godina i otpušteno je 600 ljudi, što je direktna posljedica ovog poreza i prebacivanje naših igrača na strane ilegalne internetske kladionice. Pa sad probajte izračunati da se to poveća za još pet ili koliko posto već oni žele”.

 

U OI-i se navodi da bi jedan od efekata bio ukidanje članarine. To je nekih 2.400 kuna godišnje koje bi ostale u buđetima obitelji.  Ali onda se zapitajte koliko djece vlasnika onih 106.000 trgovačkih društava trenira neki sport. Pa neka uzmemo u obzir samo one s prihodima do 3 mil.kuna i takvima podignemu neku vrstu opterećenja za 5%. Vjerujte mi da će im na taj način biti financijski uzeto puno više i da im se više isplati plačati tu članarinu. Izaslanik Državnog ureda za sport na današnjoj konferenciji, g. Krešimir Šamija kaže da sport treba drugačiju preraspodijelu proračunskih sredstava. A ja ga pitam kome će uzeti novac da bi ga više dao sportu? Koji su to proračunski korisnici koji će se odreći svojih stečenih prava i privilegija? Takvi ne postoje. Samo novi namet ili novo zaduženje koje ćemo opet svi skupa plaćati kroz još veće poreze.

I upozorio bi g. Šamiju na još jednu njegovu izjavu. Rekao je danas, citiram, da će se više ulagati u one sportove kojim se bavi više djece. Meni je ovo prilično skandalozna izjava i ovim putem podsjećam g. Šamiju da naš Ustav govori da smo svi jednaki i da svi moramo imati jednake šanse za uspjeh. Ovo je čisti i već viđeni protekcionizam koji nas je kao zemlju i doveo svih ovih godina na ekonomska začelja mnogih istraživanja.

 

Čelni ljudi OI-e također izjavljuju da je na milijardu kuna koji se ulože u sport direktan i indirektan benefit za hrvatsko društvo milijardu i 500 tisuća. Ovim putem ih pozivam da pokažu hrvatskoj javnosti taj iznimno zahtjevan i kompleksan izračun. Kako se ovakvim razbacivanjem brojkama ne bi dovodila u zabludu ta ista javnost.

Opatijska inicijativa je ništa drugo nego kozmetički dorađena i već viđena priča hrvatske državne ekonomije i subvencija za koje svi jako dobro znamo gdje su nas dovele. A svaka subvencija je zero sum game. Uzeli ste novac jednoj skupini ljudi i dali drugoj. Nema stvaranja nove dodane vrijednosti. Svaki poduzetnik će uložiti svoj novac u projekt koji ima gledanost, uspjeh i koji će mu, u konačnici, povećati prihod. Trgnite se, educirajte se, počnite prihvaćati tuđa mišljenja, znanja i iskustva. Prestanite upirati prstom u ljude koji vam žele otvoriti oči i koji nemaju nikakav skriveni interes osim iskrene ljubavi prema sportu i uspjehu. Učinite da utakmice budu zanimljivi događaji, privucite ljude. Ima primjera u Hrvatskoj, a pogotovo u svijetu kako se to radi koliko hoćete.

Počnite razumijevati funkcioniranje kapitala (osim onog dijela za vlastiti interes). Počnite stvarati novu dodanu vrijednost. To je onda šira slika od koje će svi imati koristi. Ne samo uski krug vaših istomišljenika ali na teret drugih. Ulažite u vaš proizvod, učinite ga poželjnim i prodajte ga na tržištu. Ovime se bave stotine i tisuće poduzetnika u Hrvatskoj svaki dan. Vjerovali vi to ili ne. I stvar funkcionira. Ali samo kad se jako trudiš i želiš to.

Sport treba podršku. Ali primarno treba podržati i ulagati u masovno bavljenje sportom, školski i sveučilišni sport, rad s mladima u klubovima, vrhunsku edukaciju trenera. Kako je sve uzročno-posljedično povezano tako će masovnost sporta i široka baza doprinijeti većoj koncentraciji kvalitete profesionalnog sporta. Bez masovnog sporta nema vrhunskih profesionalnih rezultata. Masovnost mora biti bazen iz kojeg će se crpiti sportaši za najveće domete. Za jake lige i klubove. Onda će takvi biti magneti za sportski spektakl a samim time za privlačenje gledatelja a onda i sponzora (ako u međuvremenu ne završe u sudnicama). Neka vam takav pristup bude nit vodilja izlaska iz ovakve situacije. Jer samo masovno zdrava nacija će doprinijeti pozitivnom financijskom aspektu mnogih segmenata društva. To je široka slika, izlazak iz komforne zone, stvaranje nove vrijednosti.

Na kraju ću zaključiti riječima velikog kondicijskog stručnjaka, prof. Petra Kuterovca koji kaže:

„Naši su vrhunski sportaši proizvod kombinacije ludih roditelja i ludih trenera. I, dakako, genijalnosti i talenta samih sportaša. Sve drugo su obične priče koje nemaju veze s istinom. Znate, još nisam upoznao hrvatskog sportaša koji je bio prosječan i kao talent i s prosječnim rezultatima pa ga je sustav izbacio. A to je zadaća sustava. Jer genijalci mogu isplivati i bez njega, a prosječni bez sustava ne mogu“.

Zaključak izvucite sami.

Posljednja izmjena Ponedjeljak, 26 Ožujka 2018 19:54
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
odličan tekst. analiza stanja i prijedlozi u kojem smijeru treba ići. kao što smo i na facebooku napisali, puno više vremena i truda je uloženo u ovaj tekst i analizu nego što je Bukić kao čelnik HVS-a iznio na današnjoj konferenciji na temu uspjeha, strategije vaterpola, kao i prezentaciji Opatijske inicijative.

"HVS će učiniti apsolutno sve kako bi hrvatski vaterpolo ostao na krovu svijeta" - a u najavi je pisalo da će tu biti riječi o Predstavljanje strategije Hrvatskog vaterpolskog saveza
• U kojem smjeru se razvija hrvatski vaterpolo
• Kratkoročni i dugoročni planovi
• Kako ih ostvariti

Poprilično je jezgrovito to direktor predstavio ;)





Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo