Početna Gostujuće kolumne [INTERVJU] Razotkrivanje
[INTERVJU] Razotkrivanje PDF Ispis
(8 ocjena, prosjek: 5.00 od 5)
Gostujuće kolumne
Autor Tomo   
Nedjelja, 01 Prosinca 2019 23:10

I tako. Evo nas. Gospodina Andriju Martića san upozna priko Red Bull Sidruna i tako smo kroz godine ostali u kontaktu. Za njegov dance.hr san zna već i prije toga našeg prvog susreta. Ćirnia bi tu i tamo, ako bi bila baš neka tema, ali nista pretjerano. Sa godinama san ga počea sve više pratiti i čitati. Nisan se baš uvik slaga sa njegovin mišljenjem, ali bar je bilo mišljenje. Nije mi gura neku svoju politiku o Jugu i Dubrovniku i „Grodu“. Koliko taj čovik voli Juga možemo prenijeti na skalu od 1 do Andrija Martić, ali opet nijedan drugi „novinar“ nije tako kritizirao Juga i Jugove igrače kao on sam. Legenda glasi, da je dance.hr osnovan tokom Andrijinih studentskih dana u Zagrebu. Navodno je i sam Andrija potomak Jugove „omladinske“ škole. Neznan je li ikada zaigrao za seniore, i kakve su bile njegove vaterpolo kvalitete. Nije podoban većini „stare garde“ ovoga Sporta jer njima bilo tko ko nije kao oni nije pogodan, a privatno mi je reka da nije baš uvik i voljen od strane igrača. Tj. svi ga vole kada piše lipo o njima, a onda ga nevole kada napiše nešto šta njima nije po volji. Jednom kada ovaj naš Sport prizna sve ono šta je Andrija uradio za Juga i za hrvatski vaterpolo, tek onda ćemo sa sigurnošču moći reći kako se vaterpolo vraća na zrele i stabilne grane. Van vaterpola Andrija radi u banci, te iz prve ruke vidi šta se sve događa sa njegovim Dubrovnikom koji malo po malo postaje Venecija.

 

Andrija je puno više nego samo vaterpolo zaljubljenik. On je ujedno i svjedok svoga vrimena. Zadnjih 20 godina vaterpolo, i svi sportovi koji nisu nogomet, su prolazili kroz teška vrimena. „Modernizacija” ili što li to god značilo je izbjeglo puno malih sportova. Njihovi klubovi su iskorišteni za koje kakve niske interese samo-prozvanih kraljeva. Andrija je to sve bilježio. Nešto po svom blogu, a nešto po svojoj glavi.

Sve laži i istine o posljednjem vaterpolskom  kroničaru u nastavku ovog intervju...

 

Poštovanje Andrija, odma ću ti u prvom pitanju uzvratiti uslugu i postavit ti isto pitanje koje si ti meni bia postavia. Što ti je sve u životu, dobro i loše, donio vaterpolo portal dance.hr? Jesi li ikada zažalio što si ga pokrenuo?

Andrija: Počet ću od kraja. Nisam nikad zažalio, možda na par trenutaka kad mi je grdosija od igrača, 2 metra i 120 kila žive vage, iz bazena u Zadru vikala „Evo ti, ti i tvoji time outi“ ili po gruškim tribinama „Jeftino si se prodao“. Možda još koji put u sličnim situacijama, te dvije su mi prve pale na pamet. Ili kad mi je jedan igrač prijetio tužbom na telefon „Ja sam osvajač olimpijske medalje, tko si ti da pišeš o meni i narušavaš ugled osvajaču olimpijske medalje.  Ako me još jednom spomeneš tužit ću te...“ To su neke sitnice koji ti stvore neugodnost na trenutak. Ali opet, vidiš da te čitaju, da prate svaki zarez, pa čak i nakon finalne utakmice u kojoj su izgubili jedan razlike, prvu stvar koju rade da jurnu iz bazena prema tribinama gdje se nalazim i komentiraju moje pisanje o time outima prethodnog trenera  Smile.

Puno više je dobrih stvari. Između ostalog danče.hr mi je dao priliku da vidim vaterpolo iz nekih drugih kuteva. Spomenuo si RedBull Sidrun. Pišući na danče.hr upoznao sam jako puno ljudi. Jedan od njih spojio me s čovjekom iz RedBulla koji je nakon zlata u Londonu htio pokrenuti neku vaterpolsku priču. U HVS-u nije naišao na dobrodošlicu, tamo netko nije našao svoju računicu u toj suradnji Wink. Tako se Jurica iz RedBulla jednog ljetnog dana 2012-te zaputio u Dubrovnik. Vrlo brzo smo smislili ime, pravila (nismo željeli da natjecanje bude ikakva konkurencija nijednom postojećem vaterpolskom konceptu), što i kako. Tako sam i tebe upoznao kasnije, neke druge ljude, a i vidio kako to izgleda kad jedna takva organizacija poput RedBull organizira nešto vezano za vaterpolo. Uzmimo samo primjerice ovaj video: https://www.facebook.com/RedBull/videos/10157490415450352/

koji ima preko milijun pregleda na Facebooku. Sam znaš što znači vaterpolski video s milijun pregleda. Neću sad o mnogim detaljima jer bi mogao do sutra pisati.  Recimo, sastanci prije samog tunira, ljudi koji su to organizirali, o detaljima na koje su pazili, kao da se radi o ne znam ti čemu, a ne jednom natjecanju amatera u vaterpolu. Tu vidiš kolike su mogućnosti u ovom našem sportu, ako imaš volje i znanja prezentirati i promovirati. Može se čak i u vaterpolu. Zanimljivo, da je čak i sportska inspekcija češljala prvo izadnje Sidruna, dobili smo prijavu. Kao i kod Mamića u Dinamu, nisu našli nikakve nepravilnosti Smile.

Zbog pisanja na danče.hr-u dobio sam priliku zaviriti i u vaterpolo s one druge strane, za koju nisam mislio da ću imati priliku. Recimo komentirao sam ova nova pravila i prije nego su došla u javnost, imao još brojne suradnje, ali teško je opisati ih u ovom intervju. Ma bezbroj je lijepih detalja, od poruka od ljudi iz vaterpola, svakodnevne komunikacije s brojnim zaljubljencima u vaterpolo, pa sve do toga da me se i izbornik Tucak sjeti u pobjedničkom intervjuu u Sportskim novostima nakon za sad jedine zlatne medalje.

Danas mi je često žao što nemam toliko vremena kao onda prvim danima kad je krenuo danče.hr jer brojne članke nisam objavio. Čini mi se da danas ima puno više vaterpolskih tema nego recimo prije 10 godina. Možda je to samo dojam zbog tih silnih preskočenih članaka.

 

 

Opala, bilo je i češljanja. Vratit ćemo se na to malo posli, nego mo'š li nam ukratko kronologijski ispričati kako je došlo uopće do same ideje o tome da osnuješ vaterpolo portal, i koliko ti je tribalo da tu tvoju ideju aktualiziras u vidu neke internet stranice? Je li to bila stranica o vaterpolu, ili o Jugu?

Andrija: Ideja je ne znam ni sam točno više kako došla, ali ajde probat ću. Sjedali smo na Dančama na Betuli. Osnovali smo VU (Vaterpolska udruga) Danče. Možda je jedan od motiva bio i to što je HVS dijelio 100 vaterpolskih terena za 100 godina vaterpola u Hrvatskoj. Bar se tako zvala akcija. Pa smo morali bit pravna osoba kako bi se prijavili na natječaj. (Tko bi rek'o, već druga zahvala HVS-u, a tek je drugo pitanje Smile). Kao pravna osoba mogli smo i pokrenuti portal s domenom hr. Nadali smo se i da će se jednog dana dance glazba vratiti u vrhove popularnosti pa da će nam možda netko ponuditi kakvu lovu da mu prodamo domenu dance.hr.

Nismo znali u kojem će nas smijeru odvesti pokretanje danče.hr-a. Dogovorili smo se da Bile ima svoj Gastrokutak i svi su njegovi recepti završili na brojnim trpezama. Imali smo rubriku putopisa u kojoj su članovi udruge mogli i trebali pisati dogodovštine s raznih putovanja, imali smo Maroletovu odličnu kolumnu dok se nije odlučio živjeti od pisanja i transferirao na drugi portal, itd. Jedno vrijeme, postojala je još jedna dančarska web stranica, kako bi se „prekinula medijska blokada Danača“ Smile.

Odmah u startu je bilo jasno da će se najviše pisati o vaterpolu, a osobni motiv mi je bio to što su se tada, te 2008. praktički jedine informacije o vaterpolu mogle pročitati u Sportskim novostima i iz pera Deana Bauera. Priznajem, on je moja muza.

 

Odma na prvu udroše po Dekiju Baueru haha. Opasno haha. Nego reci mi, je li ti itko u svemu tome, pomogao, ili možda čak i odmogao? Kakve su bile prve reakcije tvoje okoline jednom kada si počea pisati po internetu?

Andrija: Ja se uopće ne razumijem u tehnički dio web stranice, ja isključivo pišem. Ostali članovi udruge su napravili site, evo baš ga ovih dana i redizajniraju nakon toliko godina. Nije nitko odmagao, odmah smo se dogovorili da nećemo nikad ništa o politici pisat. Tu smo možda izgubili nešto novaca jer u Dubrovniku ima n portala koji poprilično dobro žive propagirajući ovu ili onu opciju, ali smo izbjegli probleme u startu.

Reakcije su i onda i danas uvijek pozitivne od dobronamjenih ljudi kakvih je najviše.

Što se tiče pomaganja u pisanju najviše je tu Roberto iz Valjeva. Zanimljivo, još se nikad nismo vidjeli uživo. Upoznali smo se preko danče.hr-a kroz komentare članaka i već godinama piše izvještaje sa pojedinih utakmica. Upoznali smo na isti način Miha iz Rijeke. Kako ipak češće idem u Rijeku nego u Valjevo Wink a i on ima stan u Dubrovniku pa ljeti dolazi na Danče, s njime se svake godine družimo. Kad je Primorje bilo u naponu snage i on je često pisao. Moram priznat da nisam očekivao da će toliko okrenuti leđa vaterpolu, naime više uopće ne ide na utakmice otkako je Primorje palo u prosječnost. Inače je bio poznat po uzimanju izjava od igrača nakon utakmica u sklopu čega bi prvo pitanje bilo „mogu li dobiti kapicu?“. Skupio je značajnu kolekciju vaterpolskih memorabilija kroz godine tako da će, siguran sam, sad kad se uskoro otvori muzej vaterpola u Gružu jednom gostovati sa svojom izložbenom postavom. Njih dvojicu sam želio istaknuti jer su dugo pisali, a nisu bili ama baš nikako vezani za Danče. Stoga, pozivam, ako ima zainteresiranih suradnika koji bi pisali o vaterpolu, o utakmicama, slobodno nam se mogu javiti. Rado ćemo ih uključiti. Kao što smo i tebe.

 

Andrija, budimo realni. Nisi ti mene uključia. Ja san se sam uključia haha. Nadamo se da su budući vaterpolo kroničari (blogeri) začuli ove tvoje riječi i da ćemo ubrzo imati neke nove Martiće ili Bujase hahaha. No vratimo se na početak. Jesi li prvo zavolia vaterpolo, ili Juga?

Andrija: Prvo Juga, vaterpolo mi nije bio napet. Plivao sam u PK Jugu kod trenerice Mirjane Šegrt koja je bila veći favorit za medalju u Meksiku od tvoje splićanke Đurđice Bjedov (na kraju peto i sedmo mjesto).  Bio sam dijete i ona mi je u svakom pogledu bila odlična i kao trenerica i kao osoba. Nekoliko mi je puta ponovila da ćemo ići na Olimpijadu u Atlantu skupljat iskustvo, a tada se još nije znalo gdje će biti Olimpijada 2000-te gdje bi valjda išli na medalju  Wink. Ti plivački uspjesi, osvajao sam zlatne medalje i na nivou Jugoslavije u tim uzrastima, su me čak i odvratili i od nogometa, prve ljubavi kojega se tada nije moglo upisati prije napunjenih 10 godina, pa sam kratio vrijeme na bazenu.

Ratno doba i izbjeglištvo odvratili su me od plivanja. Oni koje sam prije toga dobivao postali su brži od mene, mislim da su se zvali Jurić i Tonković, dva Splićanina. Trenerica je otišla u Italiju gdje živi i dan danas, ako se ne varam. Tako da sam uskoro ipak prešao u vaterpolo.

 

Andrija ništa protiv tvoje trenerice, ali bolje za tebe što je otišla za Italiju. Koji će ti đava plivanje? Tko god da ju je odvea u Italiju duguješ mu kavu haha. Sa koliko si se upisa na vaterpolo i kako su protekle tvoje prve godine u vaterpolu? Ispričaj mi malo kako je bilo igrati vaterpolo u Dubrovniku u kasnim 80tima i ranim 90tima?

Andrija: Nisam sto posto siguran koje godine sam počeo s vaterpolom. Nekako imam u glavi da sam 5 godina trenirao plivanje, od 88-93, pa sam tada prešao u vaterpolski dio termina na bazenu. Znam da sam prestao trenirati u proljeće 95, teško sam se razbolio i više nisam smio trenirati. Nama, mojoj generaciji, nije bilo bajno, dosta su nas tamburali tada. Sjećam se jednom, igrali smo neke kvalifikacije u Splitu i mislim u 20 minuta igre izgubili 16:0 od POŠK-a. Možda je malo opravdanje da je školjka u gruškom bazenu bila oštećena, valjda od granatiranja ili što li, pa smo se za te utakmice pripremali na parkingu ispred bazena. Tu smo vježbali igrača više i manje Wink. Već iduće natjecanje smo bili bolji, čim smo mogli u bazen.

Seniorima je sigurno bilo izvrsno. Nisu bili baš takvi rezultati kakvi su danas, nije bilo ni love kao danas, ali u to doba 90-tih, sigurno je bio fenomenalan osjećaj igrati ispred 6.000 ljudi na tribinama. To je bio rekord, ali je godinama bilo stalno jako puno publike, a na najvažnijim utakmicama, kad bi se skinuo balon ispod kojeg je moglo stati samo 700 gledatelja koji bi se nagurali jedan uz drugoga, bilo je u pravilu 5.000 ljudi. I nisu to bili samo gledatelji, nego i vatreni navijači, Torcida.

 


 

Sićan se i ja jedne sezone kad sam igra isprid 5000 ljudi... Dakle kad zbrojiš sveukupno koliko me gledatelja došlo gledati tu sezonu, u gostima i doma, budeš taman oko 5000.  Dobra je to sezona bila. A sad jedno pitanje o tvojoj vaterpolo igri Smile napisao si puno članaka o tome kako su drugi igrači igrali. Da moraš napisati članak o svojoj vaterpolo utakmici i kvaliteti vaterpola koju si ti posjedovao. Kako bi okarakterizirao svoju igru?

Andrija:  Čista inteligencija. Prvo sam igrao desno krilo kao dešnjak što ne možeš bez te karakteristike Wink. Kasnije sam bio bek pred kraj svoje kratke jugaške karijere. Bek, a bio sam najniži i najmršaviji u ekipi. Opet na inteligenciju.

 

O vaterpolo inteligenciji bi ti moga do sutra, međutim neću. Znan da si čekao jako dugo da napokon budeš intervjuiran, pa ti se neću mišati u intervju. Igrati za Juga baren jednom je san puno ljudi, i to ne samo onih koji žive u i oko Dubrovnika. Jeli se tebi ikad ispunila ta želja da nastupiš pred Gruškom publikom i pokažeš tu svoju pustu inteligenciju?

Andrija:  Igro sam par utakmica u tim kadetskim kvalifikacijama te dvije godine, a točno sam se mjesec dana prije finalnog turnira u Dubrovniku razbolio. Bio sam kapetan te generacije, sigurno bi uživao u tim nastupima. Igrao sam, i pobjedio, finale Divlje lige, ne znam koliko je bilo gledatelja, ali jako puno. Tih godina, bilo je to 2002., razdoblje je kad je Divlja liga bila najpopularnija u povijesti. Igralo je preko 600 igrača. Lijepo je igrat bilo što pred puno publike, a posebno je lijepo igrat vaterpolo u Dubrovniku.

 

Kakvu suradnju imaš sa Jugom, i kako se ta suradnja razvijala tokom godina?

Andrija: Suradnja s Jugom je odnos pun uspona i padova. Možda bolje reći s pojedincima. Možda samo dva detalja. Jednom su predsjednik i podpredsjednik Juga dobili 6 mjeseci zabrane obnašanja dužnosti u vaterpolu od strane HVS-a. Čim je ta vijest izašla u javnost, pozvao nas je tadašnji predsjednik i zamolio da ih još i mi ne prozivamo obzirom na te zaista nepravedne i nevjerojatne kazne tadašnjeg disciplinskog suca. On je to vrlo simpatično izveo i rekao, pišete nam i pišite da smo ovakvi i onakvi, da ovo i ono krivo radimo, ali nemojte nas i ovdje sad još zaje... Ne sjećam se sada točnih riječi, ali je to bilo vrlo kvalitetno izgovoreno. Da sam mislio da ih se treba prozivat, ne bi me to nešto puno pokolebalo, ali realno, to su bile potpuno sumanute odluke.

Drugi detalj, jednom je jedan legendarni jugaš, koji nije aktivan u klubu, tražio da pođemo na kavu kako bi mi ukazao koje sam sve greške napravio u jednom članku o radu HVS-a. Osim brojnih zabilješki i ispravaka po isprintanom članku, na kraju je bio još jedan list na kojem su bile pobrojane sve dobre stvari koje je HVS napravio u tom nekom periodu. Urgirao je, vjerujem i obećao onome u čije je ime govorio, kako u buduće više ne bi pisao na taj način. Kad je vidio da se nije ništa promijenilo nije bio baš zadovoljan. Recimo, skoro svaku utakmicu po dolasku na bazen prošao bih u klupskom kafiću ili na tribinama blizu njega i pozdravio, a on ne bi uzvratio. I tako recimo 10 utakmica ja dobar veče, on ništa. Ja osmjeh i idemo dalje.

Bilo je toga puno, ali recimo ova dva detalja su dosta... oba pripadaju davnim danima, danas smo svi evoluirali i upoznali bolje jedni druge. Sa Jugom kao institucijom sam uvijek imao odličan odnos i siguran sam, da su zahvalni čak i na kritičnim člancima koji im nekad i ne sjednu na prvu, ali ih možda naknadno usmjere na pravu stranu Wink.

 

Već si mi spominja bio neko „češljanje". Kakvi si sa HVS-om? Koje je tvoje mišljenje o njima? Koje je tvoje mišljenje kao bankara o Savezima općenito? Jesu li po tvome sportski savezi ostaci nekih starih struktura koji su tu zbog promidžbe sporta, a ne zbog zarade. Naravno ljudi unutar saveza bi tribali biti plaćeni, ali da li bi savez tribao zarađivati novac za svoje zaposlenike, ili za sam sport? Ako se kojim slučajem stvori neki „višak", gdje bi on tribao završiti? Ili bi možda savezi i sami sportovi tribali biti d.o.o. Društva? Nemoraš biti gospodin Glembaj glavon i bradom da nam odmrsiš ova klupko zvano Hrvatski Vaterpolo Savez.

Andrija: Ja sam ti tip čovjeka koji voli izgonit pravdu, tako da mi je to u krvi. HVS je krovna organizacija našega sporta. Svih ovih godina kako postoji danče.hr bilo je brdo problema, a jako malo dobrih rješenja. I tako kad spojiš prvu i treću rečenicu ovog odgovora, možeš i sam zaključiti o prirodi našeg odnosa. S njihove pozicije je svakako puno lakše mijenjat nešto što ne valja, radit na promociji i popularizaciji vaterpola. Uostalom, ako si ikad čitao Statut HVS-a tamo ti u Članku 2 piše:

„Hrvatski vaterpolski savez (u daljnjem tekstu: Savez) jedini je nacionalni sportski savez koji potiče, promiče i skrbi o hrvatskom vaterpolskom sportu, te ga predstavlja u međunarodnim odnosima.“
Dakle, oni skrbe o svima nama u vaterpolu i predstavljaju nas u svijetu.

Mislim da trenutačne garniture ne samo HVS-a nego praktičkih svih saveza nisu u stanju zarađivati novac. Osim onih kojima sam padne s neba poput HNS-a. Eto, oni imaju jako puno novaca, pa što su s njim učinili, apsolutno ništa pozitivno. Tako da je možda i bolje da love nema.

 

Spominja si i gospodina Mamića. Jel možemo u vaterpolo razdvojiti ljude na one, koji su samo iskoristili situaciju i slomiveni sistem, te na ove druge koji su aktivno sudjelovali u tome da sistem i njegov okvir ostanu kakvi su i bili?

Andrija: Ne bih se zalijetao i riječ gospodin stavljao uz dotičnog. Što se tiče vaterpola, jasno možemo razdvojiti ljude na dvije kategorije koje spominješ. Ti i ja možemo to jednostavno, i ljudi koji su u vaterpolu na isti način kao nas dvojica. Netko sa strane, ko nije upućen, ko se informira primjerice u Sportskim novostima, njemu neki ljudi koje mi vrlo jednostavno razvrstamo u prvu kategoriju možda izgledaju kao neki koje bi trebalo slaviti i častiti kao zaslužne.

To je i bio jedan od razloga zašto je pokrenut danče.hr prije sad već 11 godina. Danas je situacija puno bolja. Ne samo u vaterpolu, nego i općenito u sportskom novinarstvu. Imamo Telesport, Tribina.hr... imamo ljude koji na youtube kanalima rade odlične analize primjerice u nogometu. Imamo recimo Ivkovića i Bulića koji su toliko kvalitetni komentatori i novinari da sam zbog njih počeo redovno pratiti Američki nogomet. Drago mi je da je danče.hr jedan od pionira u našem sportu. Danas imamo i Total waterpolo koji da nije ništa drugo napravio, pokrenuo je izbor za najboljeg igrača i igračicu koji je na niovu ostalih, puno popularnijih sportova. Razvijaju i neke druge platforme koje će, ako ih ovi gore spomenuti relevantni faktori iz raznih saveza prihvate, i u nekim drugim sferama našega sporta napraviti korak naprijed.

Osobno mi je drago što sam s mnogim ljudima iz ove druge kategorije svakodnevno ili često u kontaktu. Imam nekoliko grupa preko kojih komuniciramo, dijelimo razmišljanja, pratimo što se događa u svim mogućim vaterpolskim pričama. I to je također zaslužan danče.hr.

 

Primjetia san veliki porast ovih kampova za dicu. Osnovani „na vlastitu ruku". Je li misliš da su oni posljedica lošeg djelovanja LEN-e i FINA-e, ili se jednostavno stvorilo tržište unutar vaterpola koje prije nije postojalo, (ili mu se nije dozvoljavalo postojati)?

Andrija: Nisam o tome puno razmišljao. Mislim da je to samo preslika iz drugih sportova. S tim da vaterpolo ima svoje komparativne prednosti. Recimo istaknuo bih waterpolo cruise koji odlično spaja i vaterpolo i turizam i promociju Dalmacije, prvenstveno u SAD-u. Igrat vaterpolo u takvom okruženju koji oni nude u tim svojim kampovima, to je nešto što je teško doživjeti u drugim sportovima. LEN i FINA  nisu u stanju prebaciti vaterpolo na ljeto, a to bi pretpostavljam značajno smanjilo prostor za mnoge kampove.

 

 

Kad bi ti se ukazala prilika sist na klupu Juga, makar kao pomoćnik što bi to tebi predstavljalo? Smile

Andrija: Znaš i sam, a i svi da sam Jugaš, zaljubljenik u vaterpolo. Klupa Juga je nešto najviše u svijetu vaterpola, ne treba tu puno komentirati. Možda bi me neki optužili da sam ko Štimac, bio ovo, bio  ono, a na kraju trener Smile. A možda bi neki, oni s više stila, kazali; „Vidi Andrije, ko Maurizio Sarri“ (He did not play football professionally, taking part as an amateur centre back and coach while working as a banker).

Recimo, EP u Beogradu i WWPCA organizira trenerski seminar na kojem predavaju Ratko Rudić, Dejan Udovičić. Vidim na tribinama tjekom utakmice nekoliko naših trenera, na seminaru  jedini ja. A nisam uopće ni trener. Pa mi se javi Rudić („otkad si postao trener, mislio sam da si novinar“) koji me zapamtio po nekim pitanjima sa presice tijekom EP-a u Zagrebu 6 godina ranije. Pa onda i Dejan Udovičić priđe da kaže da nije loše to što pišem. Dobijem tada neke pohvale, skoro i ponude za suradnju i od Savića koje mi isto podignu malo ego Smile... svakome bi, valjda.

U Hannoveru na final8-u ove godine saznam za predavanje koje je njemački savez organizirao za svoje trenere mlađih uzrasta. Kako je gost predavač  govorio na engleskom i ja sam pošao na predavanje.

I tako, spominjem to da se zna da radim na sebi Wink. Možda upišem i ovaj trenerski tečaj što ga HVS organizira tijekom par vikenda kroz sezonu. Možda će mi iz Juga trebat potvrda da sam čovjek iz vaterpola, jer ti tečajevi nisu za sve. Vidjet ćemo što život nosi, težak je život bankarskog službenika Wink.

 

Reci nam koji ti je dalje plan za ovu tvoju stranicu. Spominju se neke aplikacije, spominje se uvođenje članaka na engleskome, evo imas i najpoznatiju hobotnicu današnjice (Ja Smile ) kao jednog od reportera sa vaterpolo fronta. Reci nam molin te, što još možemo očekivati od tvojih Dančara?

Andrija:  Teško je nešto previše ozbiljno planirati kad se radi isključivo o volontiranju i pisanju iz ljubavi za vaterpolo. Žena, djeca, tuđi krediti... sve to traži dosta vremena. Zato mi je dodatno drago da si se uključio i da ćeš preuzet dio tih planova na sebe. Recimo članke na engleskom. Možda i neku promociju, kad razradiš do kraja taj infuencerski dio.

Zadnjih par godina organiziramo fantasy i tu je Gjivo najzaslužniji. Sad smo u fazi izrade aplikacije za koju se nadam da bi iduće godine mogla zaživjeti.  I tu su nam se javili dobri ljudi, veliki ljubitelji vaterpola, koje znamo samo preko komentara i koji nam razvijaju tu aplikaciju. Kad bi pronašli par sponzora, mislim da bi vrlo lako digli statističko praćenje na puno viši nivo nego što je to sada. Evo, pozivam sponzore da se jave, ulože u budućnost vaterpola Wink.

 

Da ti buden iskren, evo za par dana igran prvu utakmicu i jos neman pojma koja su pravila. Znan samo da igrač može pucati kada god poželi. Sa faulon, bez faula, bilo kako. Nekužin dosta toga još, i nevirujen da ću ikada razumiti. Pomiria sam se sa time već, nego kako ti gledaš na sve ove promjene u našem sportu, usudio bih se reći u zadnjih godinu dana? Wink

Andrija: Promjene se događaju u segmentu koji bi se zadnji trebao mijenjat, u pravilima. Vaterpolu nedostaje promocije na svaki mogući način, nedostaje more i ljeto, nedostaje 100 stvari, a pravila imamo kakva takva. Evo, uzmi primjer utakmice Mladosti i Dinama Tbilisija na Savi. Nije neki atraktivan protivnik ni neka izvjesna utakmica. Ali imo si na tribinama Nives Celzijus koju je kamera 2-3 puta zumirala. Jadna, svaki put se mahala jer joj je bilo prevruće. Iako je bilo samo 20 stupnjeva i bila je već večer. To nije prirodni ambijent za vaterpolo. Da se igra na otvorenom, u moru ili na bazenu, pod reflektorima, da pratiš događanja iz mora, u kupaćim kostimima, i Nives i svima nama bi bilo lakše i ljepše.

 

Ja se nedavno oženia, a ti meni o Nives Celzijus. Koji je đava nisi spominja kada sam ti brania na Red Bull-a prije koju godinu? Onda si mi dovea Marija Petrekovića da me nasmijava haha. Mogla me i Nives nasmijavat haha. Ništa protiv njega Smile svidia mi se i on, ali jebemu mater... Nives Celzijus haha. Uglavnom, stari moj, ovako ti ja gledan na ovu problematiku lita i zime. U Splitu imaš Torcida Kup. Turnir na mali balun. To ti bude cili spektakl misec dana. Vise gledatelja nego na većini utakmica 1.HNL. Čevapi, pive, otvoreno, moš zapalit duvan, moš šta oš. Uvik puno. I sad to pribaci na zimu u zatvorenu dvoranu. Nebi bilo ni 30% gledatelja koliko ih ima liti. Ubija si sve sa ton mrtvon dvoranom. Volin ja zatvorene bazena i sve to, ali jebemu mater vaterpolo je litnji sport i „tačka". Možemo mi to igrati u zatvorenin bazenima i sve to, ali nemožemo se lagat i govorit da je neki barba jednom skočia u bazen koji je bia zatvoren i izmislia igru koja se zove Vaterpolo.

Andrija: Ozbiljno, nevjerojatno mi je da se vaterpolo igra zimi. Zašto nitko ne prebaci neki zimski sport u ljeto i čudi se u čemu je problem.

 

Ajde za kraj još. Reci nam ti svoja finalna razmišljanja šta ti misliš koji je trenutno najveći problem koji vaterpolo mora savladati? Što po tvome predstavlja „modernizaciju" vaterpolo? Bez obzira je li voda slatka, ili slana, da li se prvo vaterpolo triba modernizirati u vodi, ili van nje?

Andrija: A i ako taj dio zanemarimo, nevjerojatno je da na utakmici istog tog elitnog klupskog natjecanja vrijeme u tv prijenosu nema veze sa semaforom i da stalno vrijeme ide. Nevjerojatno je da par desetaka ljudi, možda stotinu koji pokušavaju pratiti tekstualni prijenos preko weba regionalne lige ne može ući na stranicu jer se svako kolo sruši. Ili da statistika Lige prvaka, Svjetskog prvenstva nema veze s realnošću čak i u ono malo podataka koje nam nudi. A ja volim taj način praćenja sporta i mislim da bi nam mogao pomoći u promociji i dosegu do većeg broja ljudi.

Pričao si i sam, a i komentirali smo još nebrojeno puta, u današnje doba društvenih medija uopće ti ne treba tv, ne trebaju ti novine, samo ti treba angažirati par informatički pismenih ljudi koji će ti sve utakmice prenositi preko Youtubea, Facebooka, Instagrama i drugih mreža u najboljoj mogućoj kvaliteti i ljude koji će ti radit klipove koji će imati milijun pregleda. A nakon toga možemo otvoriti raspavu treba li korner biti nakon što golman obrani ili nakon bloka igrača ili nam korner uopće nije bitan.

 

Vaterpolisti za vaterpoliste, sa vaterpolo fronta, vaš reporter Tomo Bujas.

Posljednja izmjena Ponedjeljak, 02 Prosinca 2019 06:59
 

Komentari

Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo