Starim taksijem do željezničkog kolodvora i srebra u Pekingu Ispis

Neki dan san se naša u situaciji da sa svojin treneron pričan nešto općenito o različitin trenerima, načinu treniranja i slično. Znate ono kad vas trener uvuče u raspravu sa njin, a ti šta ćeš. Moraš pokazat kućni odgoj i iz pristojnosti sudjeluješ u raspravi. Ovo je bila jedna od tih rasprava. Nije pomoglo ni to šta smo bili zatočeni u nekon staron taksiju nakon šta smo se vraćali sa još jedne izgubljene utakmice. I tako mi pričamo i razgovor nekako ode u Ratko Rudić pravcu. Iz mog iskustva svaki strani trener drži gospodina Rudića u najvećen vaterpolskom ešalonu. Kako znate da je netko od njih jednom uspozna gosp. Rudića? Nebrinite, reći će vam, haha. I tako mi pričamo o pričama koje je on čua od nekih njegovih bivših igrača. O nadljudskim pripremama. O disciplini koju je zahtjevao, te o utjecaju koji ima.

 

 

Po njihovome Bog, Isus Krist i Ratko Rudić mogu skupa u istu rečenicu, i to ne nužno ovim redosljedom. Primjetit ćete i kako paze pravilno mu ime izgovoriti. Iako budimo realni „Rudić“ i nije jedno od najtežih naših imena strancima za izgovoriti, ali opet paze na pravilan izgovor slova R i ć na kraju. Osjetiš neku težinu, gotovo i ponos kada se priča u gosp. Rudiću. Istina, čovik je osvojia sve šta se da osvojiti, i to po par puta. On je trener kako drugi treneri zamišljaju da bi trener trebao biti. Trenerov trener. Kroz priče i priče sa trenerima skužiš u biti da većina trenera primjer gosp. Rudića koriste kao argument za naraciju u kojoj je trener najbitnija figura jedne vaterpolo momčadi. Znate kako je u rock bendovima. Bubnjar misli da je ritam bitan, naj-beat-niji. Gitarista misli da su svi došli gledati njega kako solira, a vokal misli da je on centar cilog jebenog svemira. Valjda tako i treneri na primjeru uspjesnošti gosp. Rudića žele „prodati priču“ kako je trener najbitnija karika u cijeloj strukturi vaterpolo svemira.

 

A ja ka i uvik, po dobron staron običaju odma tražin način za udrit mu kontru, haha. Otkad je to trener najbitnija karika? A ja san cilo ovo vrime mislia da san ja najbitnija karika, haha. No, dobro. Prvo san mora i ja malo pohvaliti gosp. Rudića. Što jest, jest, čovik gdje god dođe automatski stvori neku strukturu i hijerahiju. Ulogu trenera, i prije nego potpiše ugovor, bezuvijetno postavi za centralnu figuru i sve orijentira oko njega. I sam govori kako ne voli biti prijatelj sa igračima koje trenira, jer po njegovome mora biti ta neka distanca između trenera i igrača. Nevirujen da je gosp. Rudić potpuno lišen ikakve taštine ili egocentrizma, ali u njegovon obnašanju trenerske funkcije to se dosad nije dalo primjetiti. U njegovoj hijerarhiji i sustavu trener je najbitniji, a mišljenja sam da je njegovom uspjehu kumovala najviše njegova mogućnost prilagođavanja vlastite osobe i vlastitog karaktera unutar okvira i zadaća jednog trenera. Kao čovik je veliki znalac od struktura, a sam sebe prilagođava strukturi koju je sam postavio. Ovdi san malo zbunia svog trenera, već ga lagano uzdrmavan. Nije očekiva da mu odma na prvu počnen filozofirat o nečemu šta nema veze sa zonom 3 vanjska, ili o igraču više. Međutim to je ono šta je učinilo Rudića Rudićem. On nije samo implementirao sustav nego i cijeli niz uzročno posljedicnih odluka koje se moraju donijeti da bi jedna sa drugon bile kompatibilne. Na više primjera se moglo vidjeti da kad jednom i napusti određenu reprezentaciju ili sustav, njegov utjecaj se u toj sredini osjeća još godinama poslije. U jednom sam se ipak uspia složit sa svojin trenerom, a to da je gosp. Rudić vrlo brzo steka ime i renome u trenerskom svijeta, te je kasnije sa tim kartama koje je donio iz „stare Juge“ odigrao jednu od najboljih, ako ne i najbolju partiju koju je jedan trener u našen cijenjenom sportu ikad odigrao.

 

Kada znaš da si uspješan? Kada ti se nitko nemiša u ono šta radiš. Sa jedne strane je zaslužia da mu se nitko nemiješa u posao, a sa druge strane se isto za takav ugled i izborio. Svaki trener će uvik za sebe reći da je neovisan o ičemu, ali realno koliko je njih stvarno neovisno? Za njega se sa najvećon sigurnošću, koju jedan vaterpolo svijet u sebi sadrži, može reći da je neovisan trener. Ovaj dio sa neovisnosti je onaj dio na kojen mu svi treneri bez skrivanja zavide. Tako i ovi moj trener. Svaki trener misli kako bi on učinia čuda samo kad bi mogli imati tu mogućnost neovisnosti koju gosp. Rudić ima. Pod neovisnosti mislim kada čovjek može potpuno samouvjereno sebe potpunog unijeti u svoj posao, u svoj zanat. Nevirujen da ijedan igrač sebe naziva „Vaterpoliston“ sa toliko sigurnosti i samopouzdanja kao što gosp. Rudić sebe naziva „Vaterpolo trenerom“. Budimo realni nije bilo lako biti vaterpolo trener zadnjih 20 godina našeg cijenjenog sporta i onda vidjeti jednog vaterpolo trenera koji se uspia u potpunosti samo-aktualizirati je nešto šta iz perspektive jednog drugog vaterpolo trenera po inerciji izazva visok nivo poštovanja. Moj trener i ja smo se složili da se gosp. Rudiću na ovom polju nedaje dovoljno rispekta. Još nisan uspia svon treneru udrit neku veliku kontru protiv Rudića, ali zasad baren mislimo na sličan način prema gosp. Rudiću, a i on je već lagano prihvaćao da me uopće nezanima pričati  o zoni 3 vanjska. I naravno jednon kad riješiš problem strukture, hijerarhije i neovisnosti dolazimo do najzabavnijeg dijela. Do Rudićevih priprema.

 

Treneri, sadisti po prirodi, obožavaju pričati o teškin pripremama. Kao da sanjaju jednom priliku u kojoj će njihovi treninzi natjerat nekoga da odustane. Sa gosp. Rudićem to nisu samo snovi i priče. Darwinizam je za njega metodologija. Opstanak najspremnijih je sustav koji svaki trener u bilo kojen sportu smatra za najviši stupanj treniranja. Samo šta „najspremniji“ za gosp. Rudića nije uvik nužno značilo fizički najspremniji, nego i mentalno najspremniji. Teškoća treninga nije sluzila samo da fizički spremi igrače, nego da ih uz to još i dovede „na rub“ živaca. Kada su igrači na tom rubu je vrijeme kada ih on najviše promatra i ocijenjuje. Njegove pripreme su obično u odličnim uvijetima jer je to nivo koji on zahtjeva da mu se priušti. Tako da igrači nemaju baš puno izgovora, sve je uglavnom podloženo njima, što je u biti i lukavo. Sve ti omogući, a onda ti ima pravo jebat sve po spisku, haha. Igrač koji je u stanju ostati pribran i racionalan u donošenju svojih odluka tijekon ekstremnih tjelesnih napora je uglavnom onaj igrač koji, ako ne odustane, vjerovatno ima najveće šanse biti na finalnom popisu za recimo Olimpijadu gdje su mu šanse za medalju realno „brat bratu“ bar na jedno 70%.  Talenat se ukomponira u strukturu, a ne struktura oko talenta. Talenat, dugoročno, nije dovoljno stabilan da sam podnese jednu infrastrukturu. Za gosp. Rudića jedan „Superstar“ u pravilu nije dovoljno mentalno spreman da bi podnio sve zahtjeve koje on od njega očekuje. Moj trener se složia sa svin tim i onda je doda jednu sintagmu koja mi je odma obasjala lice osmjehom. „Control-Freak“. Nije ga on tako nazvao, čisto da odma razjasnimo. Nešto je drugo tia reć i onda je iskoristia ovu riječ jer nije znao kako bolje objasniti. Naravno, mene to nije zanimalo. Ja san čua ono šta je meni odgovaralo. Osobno gosp. Rudića više vidim kao perfekcionistu, nego kao Control-freak-a, ali mi je za ovu raspravu više pasalo nazvati ga control-freakom. Odma san spomenia srebro sa Amerikon u Pekingu kao čisti dokaz njegovog control-freak-stva.  Pita me trener malo zbunjeno i govori mi da se nesića da je Rudić vodia SAD u Pekingu. Odgovorin mu da san svjestan te informacije, ali da ja i dalje govorin o osvajanju američkog srebra kao nešto u čemu je i gosp. Rudić imao prste. Po mom mišljenju to mu se može brojati i za njegov najveći trenerski podvig, iako na toj Olimpijadi vodio tada „brkate“ Hrvate. Više mu je na značaju i trenerskom kredibilitetu donijelo to srebro, nego ovih par zlata šta je osvojia sa 3 različite zemlje u 4 različita desetljeća. Ekipe kao SAD su kao stvorene za gosp. Rudića. Neželin ga zvati „superstar“ trenerom, jer on to nije, ali je bez dvojbe, početkom 2000ih kada je preuzeo američku reprezentaciju, gosp. Rudić bio najveća zvijezda u toj ekipi. Jedini blizu njegovog nivoa popularnosti je bio uvijek poslušni Tony Azevedo. Mozemo slobodno reći, da je ta struktura koju je gosp. Rudić postavio bila esencijala u američkom osvajanju srebra. Bez obzira šta je tu bilo 20ak igrača koji su ginili na pripremama sa Navy SEAL vojnicima, bezupitno je da su najveće zasluge išle upravo tom sistemu koji je igrala Amerika. Perfekcionista ili Control-Freak. Neman pojma više ni sam, ali naracija ide tako da gosp. Rudić, iako je trenirao drugu reprezentaciju u to vrijeme, svejedno može dobiti dio laureata i zasluga od američkoga srebra. Jedini trener koji dobije većinu zasluga koje mu idu, a ako i izgubi kao šta se znalo dogoditi nikad ga se neće proglašavati za većinskog krivca kako bi možda bilo sa nekin drugin trenerima. Nije ni čudo šta ga svi treneri obožavaju i uzdižu.

 

Tako i ovi moj. I onda mi je ispriča jednu anegdotu koju mu je njegov bivši igrač ispriča. Mislin anegdota je za nas dvoje bila, ili će možda za vas biti koji ovo čitate, ali za glavnog aktera baš i nije bilo ugodno. Misto radnje neke jugoslavenske pripreme neke „omladinske selekcije“. Vrime radnje ste i sami uspili skužit. I ovi bivši igrač ovog mog trenera je priča kako su imali užasno teške pripreme. Da ih je satra žive i nežive. Zadnju noć prije kraja priprema neki momci, od muke šta su zatočeni u karanteni priprema bog zna koliko već tjedana, odluče malo izać vanka. Zabava, piće, djevojke, ovo ono. U neku uru vrate se oni u hotel, a na recepciji ih neko čeka. Taj netko im je reka da već ima zamjene za njih, i da se mogu slobodno spakirati i napustiti pripreme. Skužili ste tko je „taj netko“. I sad se moj trener i ja malo smijemo svemu tome, i onda odjednom meni prode nešto kroz glavu. Malo zbrojin sve te teške pripreme koje jedan igrač mora sa gosp. Rudićem proć u toku jednog olimpijskog ciklusa i gotovo napadnem svog trenera. Pitan ja njega do koje je godine traja jedan igraču u „ono vrime“ i koliko danas traju, ili se očekiva da traju? Prije se smatralo da je sa svojih 25 godina jedan igraču u svom vrhuncu, danas možemo vidjeti kako igrači sazrijevaju i poslije svoje 30-e godine. U Sopranosima je Dr.-ica Melfi rekla, da zbog porasta novih utjecaja i mogućnosti za naš životni kvalitet su današnjih 26 godina po zrelosti, ekvivalent 21. godini života u „ono vrime“. Neki vid inflacije zrelosti, neman ti ga stvarno pojma treneru. I malo mi se tu zamislia trener, bar mi je djelova zamišljen, možda san ga jednostavno zbunia sa svin. Ja nastavin dalje da kako takve teške pripreme uopće nisu zdrave za sportaše, te da je gosp. Rudić njih neznan točno koliko napravia olimpijskim prvacima, ali koliki broj njih su ostali oštećenih ramena, kukova, zglobova i mišica u svemu tome? Skužajte na patetici, ali za svakog olimpijskog prvaka kojeg dobijemo, koliko sportskih invalida također naslijedimo, i koliko su za takve ozljede zaslužni ovakvi tipovi treninga? Trener mi je još zamišljeniji postao.

 

Ako se vodimo Machiavelističkin pristupom onda olimpijska medalja opravdava teške pripreme. Samo ta naracija se vodi još iz doba kada je Olimpijada nešto predstavljala, ili je iluzija da ćeš ako osvojiš Olimpijadu sebi moći poboljšati život. Unutar takvoga okvira jasno je zašto su takvi treninzi opravdani. Treniraj ka pas, osvoji medalju, miran si za cili život. Nebi se ni ja bunia, međutin svjedoci smo da je igračima, i to ne samo u vaterpolu, bitnije da budu zdravi dovoljno dugo, da od ugovora koje imaju sa svojin klubovima mogu izvući najviše iz svoje karijere. Pod izvuć najviše iz svoje karijere se smatra zaraditi što više novaca, uz što manji invaliditet. Trend koji je u zadnje u usponu je taj, da što je jedan sport uspješniji na klupskom nivou, to mu opada interes prema reprezentativnim natjecanjima. Zadnji primjer koji mi je u glavi je od ovoga maloga šta igra za Denver. Nezna oće li igrati za srpsku reprezentaciju preko ljeta, jer se želi više fokusirati na svoju NBA karijeru. Naravno on govori da mora razgovarati sa svojin agentom i sa svojon mamon pa će donijeti odluku. Možete svi skužiti između redaka šta govori momak. Znači on trenira u „state-of-the-art“ uvijetima sa privatnim trenerima, privatnim nutricionistima i sa  svin privatnim šta se privatizirati može, i sada mora ići na pripreme srpske reprezentacije na nivo od kojeg se već, budimo realni, odvika. Uvjeren san ja da Jokić i dalje voli beogradski asfalt i basket u svon kraju, ali njegovo je tijelo za njega previše vrijedno postalo. Momak ima oko 25 godina. Bilo bi lipo kad bi mu kolina mogla jos 10 godina izdržati. Ko zna koliko će u prosjeku po sezoni zarađivati, ali on bi sad morao ići na pripreme sa srpskon reprezentacijon na kojin mu se šanse za ozljedu sigurno povećavaju za jedno 43%. Zbog novčanog potencijala momak zaslužuje da ga se zaštiti, međutim kako bi to djelovalo na cjelokupnu krvnu sliku njegove ekipe? Gosp. Rudić ima riješenje i za ovakve. Ako neš ti „Joker-u“, ima onih sa kojima ja mogu. U biti ono najčišće u ideologiji gosp. Rudića stoji vizija u kojoj je njemu potrebno doslovno samo 13 igrača i niko više i on će od njih napraviti prvake svita. Svi ostali igrači i sva ostala infrastruktura oko njega služi više kao mehanizam kojeg on dirigira tako da izvuče najbolje od ovih 13 igrača. Zbog toga je uspio i toliko dugo ostati relevantan, i to ne samo europskoj, nego i svijetskog vaterpolo sceni. Trener je čua sve šta je on tia reći i još je čua nešto novo i samo je na svo ovo moje potvrdno klimnio glavon. Znate ono potvrdno kada čovik samo želi potvrditi sve i zaključiti cijelu ovu raspravu, te mi na ikoji mogući način neželi dati do znanja da želi nastaviti ovaj monolog od našeg razgovora. Pita taksistu jel nas to želi opljačkati jer se jako dugo vozimo i to je bilo to. Teža inflacija pokreta do željeznickog kolodvora...

 

Komentari

Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo