Početna Povijest vaterpola 4. VATERPOLO TEHNIKA
4. VATERPOLO TEHNIKA PDF Ispis
(11 ocjena, prosjek: 4.36 od 5)
Povijest vaterpola

 

Izvođenje elemenata tehnike u vaterpolu uvjetovano je osnovnom karakteristikom te sportske igre, budući da se ona odvija u vodi. Za razliku od ostalih sportskih igara loptom (košarka, odbojka, rukomet), hvatanje, bacanje i vođenje lopte izvodi se samo. jednom rukom.

U odnosu na bazične situacije, u igri postoje ova sredstva tehnike: tehnika plivanja, tehnika kretanja igrača bez lopte, tehnika rukovanja loptom i tehnika vratara. Osnovu za izvršavanje taktičkih zadataka u obrani i u napadu uvjetuje poznavanje svih načina plivanja, a naročito prsnog i leđnog kraula. Ona se stječu sredstvima za razvijanje funkcionalnih i psihomo-tornih sposobnosti u procesu treninga vaterpolista. Igrači bez lopte kreću se uglavnom prsnim i leđnim vaterpolo kraulom.
Vaterpolo kraul je osnovni način kretanja igrača u vodi u toku igre. Odlikuje se visoko uzdignutim položajem tijela i glave izvan vode, što igračima omogućuje dobar pregled igre. Zaveslaji rukama su kratki i brzi, a nadlaktica sa podlakticom približno zatvara pravi kut, čime se postižu brzi prelazi i promjene pravca kretanja i efikasnost u rukovanju loptom. Rad nogu je neujednačen, s malim amplitudama. Snažni pokreti nogama omogućuju optimalni položaj tijela. Pri čestim promjenama pravca kretanja, kraul tehnika rada nogu izmjenjuje se sa tehnikom »škara« prsnog plivanja.
Leđni vaterpolo kraul karakterizira sjedeći položaj igrača, s glavom izvan vode, i kratkim i snažnim zaveslajima ruku; igrači ga najčešće primjenjuju onda kad se žele osloboditi protivnika, te pri sprečavanju i praćenju protunapada. Nagle izmjene situacije u igri iziskuju od igrača sposobnost svih promjena pravaca kretanja, prelaza iz jednog načina kretanja u drugi, promjena brzine i ritma vaterpolo kretanja, zaustavljanja i eksplozivnih startova s mjesta ili laganog plivanja, te bacanja na leda i iskoka iz vode.
Start kao element tehnike kretanja igrača bez lopte primjenjuje se često onda kad igrač iz relativnog mirovanja (plutanja), prelazi u osnovno kretanje — vaterpolo kraul. Start slijedi poslije pripremnog položaja, koji može biti izveden iz vodoravnog prsnog položaja ili iz vodoravnog bočnog položaja. Ruke moraju biti zgrčene u lakatnom zglobu, plitko uronjene u vodu, a noge široko razmaknute i zgrčene u koljenom zglobu. Glava mora biti visoko izdignuta izvan vode. Kretanje se uspostavlja istovremeno, kratkim i snažnim zaveslajima ruku i snažnim zamasima nogu, kao kod prsne tehnike.

 

 

 

Slika 7. Podizanj lopte (gore: pothvatom; dole: nathvatom).

 

Promjena pravca kretanja postiže se usporavanjem vaterpolo kraula, prekidom zaveslaja pod vodom te primicanjem nogu i usmjeravanjem ruke u novi pravac kretanja. Slijedi prvi zaveslaj i ponovno uspostavljanje vaterpolo kraula.
Plivanje u mjestu ili plutanje važan je element tehnike igre bez lopte. Primjenjuju ga dvojica suparnika kad se bore za što povoljniji položaj pred golom, pri blokiranju udaraca na gol te pri kretanju vratara ispred vrata. Igrač se nalazi pri tom u kosom ili okomitom prsnom položaju. Nogama naizmjenično izvodi tzv. »škare«, tj. pokrete kao u prsnoj tehnici plivanja, dok potiskivanjem raširenih dlanova ruku održava visok položaj tijela. Podizanje igrača iz vode radi blokiranja protivnika, ili iskakanja iz vode u borbi za visokom loptom, postiže se istovremeno »škarama« nogu i snažnim pritiskom ruku prema dolje.
Podizanje lopte iz vode u mjestu i nakon vođenja osnovni je element tehnike s loptom. Izvodi se pothvatom ruke ispod lopte, i nathvatom, tj. obuhvaćanjem lopte raširenih prstiju odozgo i pritiskom prema dolje.

 

 
Slika 8. Kinogram vođenja lopte.

 

Vođenje lopte javlja se u igri pri prodoru igrača prema golu, ili u kolektivnom protunapadu. Igrač vodi loptu na valu ispred glave primjenjujući tehniku vaterpolo kraula, s naglašenim izdignutim i kosim položajem tijela, glavom izvan vode, te kratkim i brzim zaveslajima ruku.

 

 

 

Slika 9. Vođenje lopte, M. Sandić (JVK Partizan, Beograd).

 

Hvatanje lopte na ruku iz zraka najčešći je način kojim se dolazi u posjed lopte. Osnovni princip toga hvatanja je amortizacija brzine leta lopte. Opruženom rukom i raširenim prstima izvode se pokreti ususret lopti. Najprije se let lopte usporava vršcima prstiju, a zatim zglobom šake, lakatnim zglobom i na kraju ramenim zglobom, pokretima prema nazad, dok se konačno lopta ne zaustavi u ruci. Lopta se hvata iz različitih položaja, pravaca i odstojanja: u mirovanju i u kretanju, nakon iskoka iz vode, ili bacanja na leda, u vertikalnom, bočnom ili vodoravnom položaju tijela u odnosu na vodu, te u odnosu na visoke i niske lopte ili one dodane u paraboličnom letu. Radi daljeg djelovanja u igri, igrač nakon hvatanja lopte zauzima osnovni položaj s loptom u ruci. Radom nogu i odupiranjem druge ruke, igrač se podiže izvan vode, oslobađa rameni pojas izvan razine vode, a loptu drži unazad ispruženom rukom. Iz tog osnovnog položaja lopta se dodaje suigraču ili upućuje na vrata protivnika.

 

 

 
Slika 10. Borba za loptu.
 

Dodavanje lopte mora biti točno, pogodno za suigrača, a iznenađujuće za protivnika. Dodavanje se razlikuje po načinu dodane lopte u pravoj liniji ili u paraboli, prema rastojanju dodane lopte iz male, srednje ili velike udaljenosti i prema pravcu leta lopte na okomite i dijagonalne lopte ili one dodane sa strane. Udarci na vrata odlikuju se preciznošću i brzinom leta lopte. Točnost udaraca postiže se završnim pokretima prstiju šake koji, u momentu kada lopta napušta ruku igrača (pucača) daju lopti željeni pravac i putanju. Brzina leta lopte ovisi o putu, tj. dužini poluge, i o sili kojom se djeluje na tom putu.

 

 

 

Slika 11. Osnovni udarac, O. Bonačić (AVK Mladost, Zagreb).
 

Osnovni udarac izvodi se iz osnovnog položaja ovako: lopta se drži unazad ispruženom rukom, a zatim se snažnim zamahom ruke izbacuje prema naprijed. Taj udarac često se primjenjuje u igri iz srednjih ili većih odstojanja, a naročito u situacijama napada s igračem više. Udarac se odlikuje snagom i točnošću, ali traži više prostora za izvođenje.

 

 

 

Slika 12. Blokiranje udarca na vrata.

 

U situacijama kada igrač s malom prednošću vodi loptu prema golu, udarac izvodi tako, da rukom neznatno podigne loptu iznad vode, a zatim vršcima ispružene druge ruke udari po lopti. To su brzi, iznenadni, ali i često neprecizni udarci. Iz statičkih pozicija kada je napadač leđima okrenut u neposrednoj blizini vrata, udarac izvodi s leđa, tj. iz ležećeg kosog položaja. Iz tog položaja igrač se naglim »škarama« okrene na leđa, podiže istovremeno ispruženom rukom loptu s vode i izvodi udarac na vrata protivnika. Udarci ispruženom rukom s vode preko suprotnog ramena, kao i udarci zamahom s one strane ruke kojom se oni izvode, primjenjuju se kada je igrač leđima ili bočno okrenut prema vratima. Posebnu grupu čine prenosi lopte dlanom ili podlakticom, kojima se već upućenim udarcem na vrata mijenja pravac i povećava brzina leta, čime se iznenađuje vratara.

 

 


 

Slika 13. Različiti načini izvođenja udaraca.

 

Tehnika vratara obuhvaća elemente hvatanja lopte jednom rukom, ili objema rukama, zaustavljanje lopte spuštanjem na vodu i odbijanje lopte. U obrani udaraca upućenih u parabolič-noj putanji vratar mora snažnim iskokom i ispruženom rukom uhvatiti loptu. Udarci iz srednjih i većih udaljenosti hvataju se objema rukama ispruženim u smjeru leta lopte; prsti moraju biti rašireni, samo se kažiprsti i palci dodiruju vršcima formirajući oblik trokuta. Nakon prvog kontakta s loptom vrše se amortizirajući pokreti prema nazad, sve do smirenja lopte u ruci vratara. Pri oštrim udarcima koje vratar ne mogne uhvatiti, on loptu zaustavlja jednom rukom ili objema rukama istovremeno. Lopta udari u raširene prste ruke, koje se koso i naprijed pružaju u smjeru leta lopte i pada na vodu ispred vratara. Oštre i iznenadne udarce upućene iz neposredne blizine vrata, vratar odbija u igralište, ili preko vlastitih vrata u korner. Da bi vratar mogao brzo i pravilno djelovati u svakom momentu, važno je da prati akciju. Asimetričnim pokretima nogu vratar se bočno kreće neposredno pred vratima, tako da je stalno čeono postavljen prema lopti. Udarci upućeni u gornji ugao vrata odbijaju se vršcima prstiju jedne ruke; tome mora prethoditi iskok u onu stranu u koju je udarac bio upućen. Udarci upućeni bliže vrataru odbijaju se podlakticom ili nadlakticom. Istovremeno s iskokom vratar široko raširenim rukama izvodi pokret odozdo prema gore, što mu omogućuje odbijanje lopte. Lopte upućene iznad glave vratar odbija glavom. Nakon što uhvati loptu, vratar je ubacuje u igru, i to najčešće, osnovnim načinom, jednom rukom. U situacijama kada hvata loptu objema rukama, vratar dodaje loptu suigraču, i to objema rukama, u visini grudi ili iznad glave.

 

 

 

Posljednja izmjena Ponedjeljak, 12 Siječnja 2009 18:13
 

Komentari

Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo