Početna Putopisi Dubrovnik-Priština-Sofija, 1. dio
Dubrovnik-Priština-Sofija, 1. dio PDF Ispis
(27 ocjena, prosjek: 4.37 od 5)
Putopisi
Autor Nikola   
Četvrtak, 07 Listopada 2010 09:04
    Ovaj putopis posvećujem svome pokojnom prijatelju Ivanu Tomiću koji je nažalost nedugo nakon ovoga putovanja stradao na motoru. Znam koliko je Ivan volio putovanja i motore tako da nisam mogao da ne napišem ovaj putopis sigurno i njemu bi bilo drago da drugi vide gdje smo sve nas trojica «jahali» po brdovitom Balkanu, počivao u miru prijatelju.

    Na ovu turu od šest dana uputili smo se Ivan, moj otac Tonći i ja početkom travnja 2007. godine. Plan rute je bio da preko Crne gore dođemo do Prištine na Kosovu ili ti ga po srpskom na Kosmetu koje je tada još bilo u sastavu Srbije te da preko Niša idemo do Sofije i vratimo se preko Makedonije i Albanije doma. .
Otprilike godinu dana iza Kosovo je postala samostalna i neovisna država što su Srbi dosta teško podnijeli, možda teže nego što smo mi primili neodlazak na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku. Plan puta je skoro u potpunosti ispunjen osim nekih manjih preinaka koje ću spomenuti u nastavku.
Krenuli smo rano ujutro iz Dubrovnika prema Trebinju gdje smo kroz maglu i ogromnu vlagu preko Lastve ušli u Crnu goru i dalje nastavili do Nikšića. Nastavljamo odličnim putem do Podgorice gdje stajemo na kratku pauzu, pijemo kavu i jedemo odličan sladoled sa nekim mrvljenim mjendulima i komadima kruške po preporuci konobara u jednome kafiću tik do studija zabavne televizije Pink. Vijugavim kanjonom rijeke Morače koji je inače prekrasan sa puno kamenih tunela penjemo se dalje prema Kolašinu i granici sa Srbijom i Kosovom jer nam je bio plan da do mraka dođemo u Prištinu.
    Približavamo se Rožaju i granici sa Srbijom, jer za ući u Kosovo treba prvu proći 15-ak kilometara Srbije i tek onda ulazite u Kosovo. Mogli smo i direktno ući sporednim prijelazom u Kosovo bez da ulazimo u Srbiju ali ovim putem je bliže doći do Kosovske Mitrovice i  Prištine.
    Tu nastaju i prvi problemi i nesporazumi  prvo sa srpskim policajcima i carinicima koje smo prošli nakon «natezanja» i traženja viza za Srbiju koje nismo imali ali smo im pokušali objasniti da nam nisu ni potrebne, vraćaju nam putovnice i govore da idemo, ali nam nisu udarili pečat da smo ušli u Srbiju nego su nas samo pustili to se poslije pokazalo kao problem.
    Vozimo tih petnaest kilometara prema Kosovskoj granici dolazimo opet do srpskih carinika koji nas samo puštaju, ali nam drsko zabranjuju slikavati most na akumulacijskom jezeru.
    Sljedeća granična patrola su bila dva crnaca zbunjenog pogleda sa plavim kacigama u oklopnom vozilu UN-a vjerovatno neđe iz Ugande koji i ne znaju gdje se nalaze i koga tu oni uopće čuvaju i od koga. Oni nam samo odmahuju da idemo dalje, dolazimo napokon do kosovske policije i carine koji kao i uvijek kad vide da smo Hrvati ne prave nikakve probleme.
    U Kosovu smo i vozimo prema Mitrovici u kojoj živi dosta Srba i u kojoj su međuetnički sukobi dosta česti. Na ulazu u grad nas dočekuje pravo ratno stanje, oklopni transporteri UN-a su bili svuda po putu, zamalo da nas nisu pokupili sa puta na jednom mostiću. Vojna baza UN-a je u gradu i je ograđena bodljikavom žicom, taj kompleks je ogroman i izgleda kao oveće naselje. Zastajemo da bi se slikali malo sa mirotvorcima i nastavljamo prema Prištini jer nije bilo najsigurnije ostati spavat u Mitrovici.
    Dolazimo u Prištinu u sumrak gdje se osjećamo ugodno i po gradskoj gužvi i kaotičnom prometu tražimo svoj hotel u kojemu sam unaprijed iz Dubrovnika rezervirao sobu. Nakon lutanja po gradu nalazimo hotel, gazda je jako ljubazan i drago mu je što smo došli. Smještamo motore na parking hotela, vezivamo ih sa sajlom radi dodatne sigurnosti. Hotel je udaljen od centra par ulica, put je cijeli raskopan sve je dosta šporko ali drago nam je da smo tu. Prošetali smo ponoći po ulicama oko hotela i kupili nešto za pojest i popit i pošli leć.
    Ujutro smo se spakovali i plan je bio da krenemo preko Niša i Srbije put Bugarske i Sofije, ali smo samo stigli do granice sa Srbijom jer nas srpski policajci nisu htjeli pustit u Srbiju jer nam je falio pečat u putovnici kad smo ulazili u Srbiju i Kosovo, mogli su nas i pustiti, ali kako nešto im nismo bili dragi pa je glavni milicijoner dobro naoružan odrješito rekao da se vratimo odakle smo stigli i da u Srbiju ovuda nećemo ući, nije se bilo smisla sa njima prepirat  nego se okrenut i opet nazad na Kosovo i na jug preko Makedonije ući u Bugarsku.  Kad smo opet htjeli ući u Kosovo iz kojeg smo izašli prije pet minuta nismo mogli uči jer su nam Kosovari rekli da nemamo osiguranje za motore, nismo rekli da ga nismo imali ni prije ali bez osiguranja nema ulaska u Kosovo. Tada smo se osjećali kao između dvije vatre na ničijoj zemlji i nema druge nego što prije platit osiguranje i gas preko lijepog Kosova put Makedonije.  Žao mi je što nismo pošli vidit Janjevo koje je 12-ak kilometara od Prištine.
    U Makedoniju smo došli dosta brzo i uskoro smo ispred Skoplja, slikavamo se kod table na ulasku u grad i nastavljamo prema Kumanovu i dalje prema Krivoj Palanki i granici sa Bugarskom.
    Makedonija je predivna zemlja sa još boljim ljudima i svakako je treba upoznati, na garanici sa Bugarskom stajemo i objedujemo u makedoskom restoranu, tu sam prvi put jeo pravi domaći pinđur koji je bio fenomenalan, malo prepapren ali valjda tako mora biti, spremni smo za ulazak u EU i istraživanje Sofije.
 
Nikola
 
 
 
Posljednja izmjena Utorak, 26 Listopada 2010 17:52
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
"Otprilike godinu dana iza Kosovo je postala samostalna i neovisna država što su Srbi dosta teško podnijeli, možda teže nego što smo mi primili neodlazak na svjetsko prvenstvo u Južnu Afriku." -kakav provokator ;)))
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo