Početna Putopisi Dubrovnik-Priština-Sofija, 2. dio
Dubrovnik-Priština-Sofija, 2. dio PDF Ispis
(14 ocjena, prosjek: 4.36 od 5)
Putopisi
Autor Nikola   
Četvrtak, 14 Listopada 2010 15:47

    Prelazimo Makedonsko-Bugarsku granicu i nastavljamo prema glavnom gradu Bugarske Sofiji. Na ulazu nas dočekuje nepregledna kolona vozila koju smo srećom mogli proći jer smo na motorima ali morali smo paziti bočne kufere da ne bi gdje zapeli kakvo auto.
    Stajemo da pogledamo kartu i plan grada te da vidimo kojim putem do centra gdje smo rezervirali sobu u jednom malom privatnom motelu. Put smo pogodili iz prve i bez problema nalazimo motel, spremamo motore u garažu i sjedamo na jednu hladnu pivu na recepciji.
    U Sofiji stojimo dvije noći kako bismo je bolje upoznali. Obišli smo cijeli grad što pješke što taksijem, na ulicama ima dosta policije vjerovatno zbog povećanog kriminala. Sofija je grad sa dugom i burnom poviješću sa mnogim kulturnim i povijesnim znamenitostima.
    U gradu su mnogobrojne crkve, muzeji, a u samom centu je zgrada bugarske skupštine primjer socijalističke arhitekture.
    Sofiju napuštamo rano ujutro da bi izbjegli neviđenu gužvu u prometu i plan je bio da idemo prema jugu Bugarske i da onda uđemo u Makedoniju.
    Izlazimo iz hotelske garaže i umjesto skretanja lijevo mi skrenemo desno i tu nastaju problemi, gubimo orijentaciju na karti i ne uspijevamo nikako izaći iz Sofije.
    Ljudi su počeli ići na posao pa su nastale nepregledne kolone, a i malo je nervoza zavladala kad tri čovjeka govore gdje treba ići, tako da mi je stradao bočni kufer kad me Ivan zakačio motorom. Stajemo sastrane puta, svi u nas gledaju kao u neke luđake, vezivam kufer konopom na sic motora i u nastavku ipak uspijevamo izaći iz Sofije. Nastavljamo dobrim autoputem prema Dupnici i Blagoevgradu. Kod Blagoevgrada skrećemo na neki lokalni puteljak koji vodi do Makedonske granice, to je bila greška jer je to granični prijelaz samo za lokalce.
    Na granici smo zapeli 3-4 sata iako nije bilo žive duše. Carina i policija je posumljala da smo neki razbojnici pa su nam sve stvari izbacili iz kufera te su kontaktirali interpol i hrvatsku policiju da provjere dali smo kažnjavani, iako su bili uredu prema nama to sve traje i traje.

    Napokon ulazimo u Makedoniju i odmah smo očarani ljepotom te zemlje.

    Preko Delčeva dolazimo do Kamenica gdje se slikavamo kraj prekrasnog jezera i uskoro dolazimo u  Kočane poznate kod nas po romskim trubačima ali nismo vidjeli ni jedan bend nego velika polja rizi ili ti oriza po makedonski. Listopad je i berba rizi je u punom jeku. Vjeruje se da je rižu u Makedoniju donio Aleksandar Makedonski iza svojih ratnih pohoda i danas se u Europi uzgaja samo u Italiji i Makedoniji.
    Kupili smo par kila tog poznatog oriza iz Kočana i zatim se zaustavljamo na objed u susjednom Štipu. Tu nam u gostionici prilazi gazda i upoznava se sa nama, kaže da je bio dosta puta u Dubrovniku i da je košarkaški trener, časti nas i daje nam neobične sušene pice da ih probamo.
    Te slane koštice su pradavni židovski specijalitet, čiji su recept lokalni Židovi prenosili sa koljena na koljeno, a prave se od pica od sjemenke divlje praske (breskve).
    Recept zna samo par ljudi i pravi je dragulj za Židove i skoro je nepoznat. Dobivamo šaku sjemenki i nastavljamo prema Velesu i Prilepu i kroz mnogobrojne vinograde dolazimo u sumrak u Bitolu. Bitola je sveučilišni centar i jako lijep grad u kojem žive većinom Makedonci i jako je malo drugih manjina. Pokušavano naći smještaj u centru grada ali je sve puno tako da dobivano preporuku za hotel «Bitola» malo dalje u gradu. Hotel je bio pun pogodak, pravi primjer socijalističkog hotela i «stare škole» kako je u nas bilo u 80-ima.
    Sve je ogromno, prostrano, stari namještaj, sala od restorana ima nebrojeno stolova, konobari u leptir mašnama sve po pravilima struke, a opet sve nekako pusto i zapušteno.
    Na vratima nas dočekuje žena sa recepcije u bijeloj bolničkoj kuti na fleke kao u Alan Fordu ali nevjerovatno pristojna i susretljiva, odmah nam govori da motore ubacimo u podrum u hotelsku kuhinju što i činimo. Hotelske sobe i banja su sređene sve po starinski i malo su oronule. Sjedamo u taksi i razgledavamo Bitolu, nakon odlične večere i par pića zovemo taksi,  kraj hotela vidimo da nemamo denara, na što taksist odmahuje rukom i kaže da nema veze i da on časti vožnjom. Kod nas bi taksist vjerovatno izvadio pištolj kako bi naplatio dug strancu. Ujutro idemo na doručak i u toj ogromnoj sali smo mi i još dva čovjeka.
    Stariji konobar u leptir mašni nam nudi tripice za doručak što Tonći rado prihvaća, mi ostajemo pri omletu. Na svakom stolu je mala kupica sa nekim čudnim sadržajem crvenkaste boje, pomirisao sam je i vidio da je to sjeckani česan, osto i ulje što biće Makedonci stavljaju po hrani. Pakiramo se i pozdravljamo sa osobljem i idemo prema obližnjem skijalištu i hotelu «Molika». Molika je crnogorica slična pinju i endemska je biljka. U hotelu pijemo kavu i nastavljamo prema Ohridu. Tamo nas čovjek na biciklu hvata za smještaj i nismo požalili, stan je bio odličan. Ohrid je pravi biser i tu se baš može odmoriti dušu. Pijuckamo njihovu mastiku i razgledavamo grad, uzeli smo i barkarijola za vožnju jezerom.
    Ohrid se jednostavno ne propušta kad ste u prilici ga posjetit.

    Cijelim putem je vrijeme bilo lijepo, te je vrijeme za povratak doma. Krećemo prema Albaniji i preko balkanskih brda i Elbasana stižemo u najveću Albansku luku Drač. Tu stajemo na mulu da malo prošetamo i slikamo se te nastavljamo prema Skadru gdje stajemo na pečene cipole. Ulazimo u Crnu Goru ali odlučujemo ići putem uz skadarsko jezero prema Virpazaru, putem prolazimo kroz prekrasan kraj i velike šume kestena. Spuštamo se prema moru i uskoro smo pred Svetim Stefanom i Budvom. Prelazimo sa trajektom do Herceg Novog i uskoro stižemo doma nakon duge ture po Balkanu.

 

 

Posljednja izmjena Subota, 30 Listopada 2010 20:36
 

Komentari

Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo