Skijanje na Cro-platzu Ispis
(6 ocjena, prosjek: 3.83 od 5)
Putopisi
Autor Oger   
Ponedjeljak, 21 Prosinca 2009 16:44
    U srijedu 9.12. skupila se ekipa (koju uglavnom povezuje vaterpolo u Sisku) za odlazak na tradicionalno otvaranje skijaške sezone u Kronplatzu. Rendez-vous je bio ispred Antine zgrade na Jarunu – a našli smo se svi u kvartovskom kafiću gdje su nas lokalci malo ispod oka gledali dok su igrali pikado. Oko 16:30 smo krenuli s dva auta (Ante i Pero šoferi, svaka čast) u rasporedu: Ante, Kruno, Klara i Jem, a u Perovom autu Nardi, Čikeš i moja malenkost. Na kraju je raspored u autima odlučio i raspored u sobama.
    Par riječi o apartmanu – na super je lokaciji (ski-bus stane direkt ispred apartmana) - 2 stanice od staze, ima doručak (koji je stvarno vrhunski – nije prevelik izbor ali je hrana stvarno kvalitetna) i saunu i bazenčić koji stvarno dobro dođu za popodnevno opuštanje i spavanje.
    Po principu, ko brži – bira, zapalo me spavanje na kauču pored Pera (nisam bio brz). To u prijevodu znači 3-4 buđenja svake večeri zbog hrkanja. Prve večeri sam ga uspio ušutkati na način da mu uzmem jastuk i onda bi se Pero okrenuo i prestao hrkati, ali izgleda da je naučio lekciju pa je ostale večeri jastuk čvrsto držao ko da drži but od janjeta.
    Buđenje je spartanski – u 7. Pošto smo bili u sobi s Perom, on bi nas sve razbudio ujutro galamom i paljenjem svjetala, pa nije bio problem biti prvi na doručku. Kad bi nas konobarica ugledala, znala je da će narednih 45 minuta raditi u šestoj brzini (dakle čak brzinu iznad Sanaderove). Zaključili smo da bi u natjecanju u brzom hodanju bila diskvalificirana jer u par navrata nije s bar jednim stopalom dodirivala tlo.
    Cornflakes, jaja, voće, šunka, sokovi, kava, kolači brzo bi nestajalo sa švedskog stola. Pero je naravno prednjačio u količini pojedene hrane.
    U 8:22 je bio prvi bus i mi smo ove godine uspjeli uhvatiti svaki. Staze su stvarno super, i osim Kronplatza, skipas nam je davao mogućnost i da idemo na Dolomite (povezano s busom), što smo iskoristili u petak (prošle godine smo napravili isto – krug oko Sella Ronde – i zakasnili na zadnju žičaru pa nas je neki mađar odbacio doma). Stvarno je nevjerovatno koliko je Hrvata na stazi – a u birtijama na vrhu mislim čak 80%. Svira Colonia, Dino Dvornik, čak smo u dva navrata čuli i ''Fenomenomenalno'' Smile.
    Otprilike bi ostajali na stazi/kafiću do 15:30 – 16:00 i onda bi se zaputili do apartmana. Tamo - skidanje pancerica, uskakanje u kupaće i pravac bazen. Ritam bazen – sauna – bazen – sauna – spavanje smo ocijenili najboljom kombinacijom i manje više se svi toga drže. Prvi dan su dvojica iz ekipe (podaci poznati redakciji) upoznali neke njemice (opis – citiram: “Jedna je ružna ko sto vragova, a druga malo ljepša od prve“) i dogovorili (ovo je upitno, jer dotična dvojica ne pričaju ni riječi njemačkog, a dotične dvije samo njemački) ponovni susret sutra u isto vrijeme u sauni. Shvativši da će teško preko jezične barijere, zamolili su autoritet za njemački – Klaru – da ih nauči par fraza za sutra. Klarin fond riječi je siromašan, no pedagog kakav jest, ipak ih je uspio naučiti osnove konverzacije – ''Ich will ficken'', ''kein diskusion'' i ''kein romantik'', te ''kann ich parkiere mein Ferrari in deine Garage'' bi trebalo biti dovoljno. Ne treba posebno naglašavati da su ta dvojica koristili obilato stečeno znanje i za doručkom i na stazi i skupljali poglede zgražanja ljudi s njemačkog govornog područja. Pošto sam se zgražao činjenicom da dvojica redovito ne stavljaju glagol u infinitivu na kraj rečenice, zaključak je bio da postoje dva njemačka – njemački po Klari (koji ima 3 lekcije) i njemački po Ogresti (koji je kompliciran i ne može se upotrebljavati u svakodnevnom životu)
    Sutra (petak) je propao taj ponovni susret - dakle ko zna što su ta dvojica rekli a što su ove dvije shvatile. Pošto smo na stazi taj dan sreli jednog člana tria Gušt, dio ekipe je odlučio izaći na mjesto gdje ta grupa svira. Naime zabavljali su neke riječane u obližnjem hotelu. Provod nije bio neki (po pričanju Nardija) pa su nazad bili do 1:30. Prije izlaska, tresetu smo igrali Pero i ja protiv Nardija i Čikeša, i dobili 4-2. Dva potonja nam još nisu ''odradili'' poraz, i molim ih ovim putem da to naprave što prije Smile.
    Zadnji dan smo skijali malo opuštenije (obilazak Sella Ronde od dana prije je bio dosta naporan i doslovce smo trčali na zadnje žičare – mislim da nas je par minuta dijelilo od prošlogodišnjeg scenarija), češće stajali na pivu itd. U povratku su braća Čikeš našli pijanog riječanina kako leži u snjegu. Bio je totalno mrtav i nije bio u stanju ni hodat bez pomoći. Čikeši, susretljivi kakvi jesu, su se počeli s njim vraćati uzbrdo no na sreću naišao je snowmobile i povezao pijanca u Brunico.
    Tu večer smo se odlučili zabaviti – jer ne skijamo nedjeljom, radije krenemo ranije za Zagreb – i počeli smo s kartama i pićem. Pošto nismo našli žrtve da voze do diska, zvali smo taksi. I tako je počelo nešto što ću nazvati ''Najgori izlazak ikad''. U disko K1 smo došli oko ponoć i po – šofer nam je rekao da radi do 3. Prvi dio diska izgleda kao pivnica, poluprazan je i ne svira nikakva muzika. Zato je drugi dio krcat, na ulazu se tiska 30 ljudi, a čuvari malo propuštaju a malo ne. Nakon što smo mozgali ući ili ne, ipak smo odlučili čekati ulaz – naime disko je blizu staze i nema ništa drugo u blizini. Čekanje je potrajalo 10-15 minuta, i moram priznati da se ne sjećam kad sam se zadnji put gurao s toliko mularije da bi ušao u ispodprosječan disko. Vlaho je odigrao ključnu ulogu na ulazu. Pošto je bio najbliži redarima, odlučio je pregovarati. Nakon propitkivanja hoće li pustiti ljude, kada itd, prešao je na fraze ''I have a lot of money. I want to spend my money. Can you help me?'' Čuvar nije bio impresioniran ni nakon što je Vlaho 3-4 puta ponovio tu mantru. Zato je Vlaho odlučio probat s obrnutom psihologijom i pitao je čuvara ''How can I help you?''. Nažalost nismo dobili ništa osim zbunjenog pogleda redara. No uskoro smo se Vlaho i ja uspjeli progurati. Vlaho kao da je dobio nadnaravnu moć s druge strane i prišao je redarima i počeo pokazivati koga da puste u disko iz mase ljudi. Tako da je uskoro cijela ekipa bila unutra. To je bilo oko 1 sat. Klara, Pero i ja smo otišli gore na piće, ostatak ekipe je ostalo dole. Nakon gaženja, guranja i prolijevanja smo došli do šanka – što se pokazalo kao kobna greška jer već par minuta nakon toga je konobarica prolila dvije čaše po meni i Klari. Kao da to nije dovoljno, i jakne su nam stajale ispod šanka na kuki, tako da su osim rebatinki i one dobile koji decilitar – po mojoj procjeni – votke red bull. Nakon pola sata odlučili smo se prograti dole i ostavit jakne u garderobi. 10 minuta nakon što smo platili garderobu, upalila su se svjetla. Fajrunt. Dakle disko ne radi do 3 nego do 2. Nakon čekanja da se raziđe ekipa, trebalo je naručiti taksi. Lik s broja koji su nam dali u hotelu je rekao da može doći tek za uru vremena. Pošto nam se tada to učinilo kao dugo, odlučili smo uhvatit koji taksi na parkingu. Nažalost, svi rade po principu da skupljaju onog ko ih je zvao. Čak nam se dogodilo da nas nije htio povest jedan taksi kojeg su navodno zvali neki englezi. Engleza nije bilo, pa umjesto da nas povede i zaradi koji euro, vozač je okrenuo auto i vratio se prazan. Oko 3 smo uhvatili neke ženske da nam zovu taksi – koji je došao negdje za pola sata. Tako da smo ukupno taksi čekali preko uru vremena. U taksi nam se uvalio i jedan talijan (nas je bilo 6, a taksi ima mjesta za sedam putnika) – Vlaho je zaključio da je to ko kad se vraćaš doma mrtav pijan pa te slijedi neka mačka ili kučak lutalica. U hotel smo stigli oko 4, pojeli par hladnih sarmi i na spavanje. U nedjelju smo krenuli u Zagreb oko 10:30 i prije 16:00 smo bili doma.

 

 

Posljednja izmjena Petak, 08 Siječnja 2010 00:51
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
putopis kao i pjesma iz birtije: fenomenalno
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo