Početna Putopisi Vijetnam
Vijetnam PDF Ispis
(17 ocjena, prosjek: 4.53 od 5)
Putopisi
Autor Mate   
Nedjelja, 31 Siječnja 2010 16:47

      Evo da napokon i ja pridonesem boljitku najboljeg vaterpolo portala na svijetu. Učinit ću to opisom putovanja u Vijetnam i Cambodiu na kojem sam s curom bio ovog ljeta. Isprva smo planirali posjetiti Tajland, ali se ispostavilo da se u Vijetnamu može daleko više toga vidjeti i to za manje para. O planovima i pripremama za put mogao bi se napisati zasebni članak. Na moju sreću, uglavnom ih je odradila cura i to vrlo profesionalno. I tako smo se 4.8., spremni kao njemački vojnici 1941., otisnuli na dugi put.

     Do Vijetnama smo stigli letom preko Istanbula i Bangkoka. Letjeli smo Turkish Airlinesom i odmah moram pohvaliti braću Turke. Let Istanbul – Bangkok bio mi je sigurno najudobniji daleki let. Super novi avion s dosta mjesta na sicu i zabavnom konzolom s filmovima, muzikom, serijama i igrama. Ljubazno osoblje koje stalno leti oko putnika i u više navrata iznosi ukusnu hranu. Ne znam jeli se to Turkish "pere" za nedavnu nesreću svog aviona ili im je to standardni nivo usluge, ali svakako ih preporučujem.  Aerodrom u Bangkoku je jako moderan i jedan od najvećih koje sam vidio. Klimatizirani prostori i moderno uređene butige i restorani nisu dali naslutiti da smo na drugom kraju svijeta. Iz Bangkoka smo se, nakon rigorozne kontrole viza i ispunjavanja hrpe formulara o zdravstvenom stanju, napokon ukrcali u avion za Hanoi, glavni grad Vijetnama u koji smo stigli u kasnim večernjim satima. Aerodrom u Hanoiu je skroman i slabo uređen, kao lošija verzija Plesa. Tu smo izgubili sigurno sat i više na vađenje vize. Na šalteru za vize je i u taj kasni sat radilo desetak službenika. Ne znam jesu li to policajci ili vojnici, ali nosili su uniforme kao bad guys iz američkih ratnih filmova. Kod izdavanja vize nije ih baš bilo briga jesmo li teroristi ili anarho-liberalisti, bilo je samo važno da se plati 25 dolara po glavi. Nakon vađenja viza, i ispunjavanja još par formulara, s radošću smo ustanovili da nam je i prtljaga stigla.
     Prvi izlazak iz aerodromske zgrade bio je popriličan šok jer je temperatura bila dobro iznad 30 stupnjeva uz valjda 100% vlagu. Osjećaj je otprilike kao što kod nas bude sekundu prije nego će početi ljetna oluja. Samo što je ovdje tako non-stop. Šok zbog temperature ublažila je ugodna spoznaja da nas je dočekao vozač s natpisom na kojem su bila naša imena jer smo prethodno rezervirali hotel i zatražili njihov prijevoz. Vožnja prema gradu u početku nije slutila na ništa neobično - brza cesta s 4 trake i gustim prometom. Jedino je bilo čudno je što je vozač neprestano trubio bez, barem meni, vidljivog razloga. Kako smo se primicali gradu promet je bio sve gušći i gušći, a široka brza cesta je prerasla u mrežu sve užih ulica iz kojih su izlijetali auti i motori. Uskoro se sve pretvorilo u pravi košmar auta, ljudi i motora, a osjećaju općeg kaosa jako je doprinosila slaba javna rasvjeta u gradu. Malo mi je laknulo kad smo ugledali naš hotel, ali nažalost hotel je bio s druge strane ceste pa se vozač (lola) odlučio polukružno okrenuti nasred raskrižja tjerajući pritom desetke motora na vratolomne manevre izbjegavanja.
     Hotel je izgledao pristojno i nakon malo borbe s njihovim engleskim našli su i naše rezervacije i dali nam sobu. Soba je imala banju i klimu i bila je ok, ali mislim da mi nakon tih 26 sati po avionima i aerodromima ne bi smetalo ni truplo na podu. Sljedeće jutro nismo dugo spavali, ne zbog entuzijazma za razgledavanjem ,već zato što nas je osoblje hotela u više navrata nazivalo na telefon i na katastrofalnom engleskom uvjeravalo da siđemo dolje na doručak. Ispostavilo se zapravo da im je iz nekog razloga trebala naša soba, da nešto poprave na fasadi ili tako nešto, ali nisu se to usudili izravno priznati. Nakon doručka, koji se sastojao od kruha i masla, otputili smo se u grad. Nalazili smo se u samom centru četirimilijunskog Hanoia, u tzv. Staroj četvrti koju čini mreža od 36 uskih ulica. Ta stara četvrt jedan je od najupečatljivijih dojmova sa cijelog putovanja. Ništa slično nisam vidio u nijednoj zemlji koju sam posjetio. Cijela četvrt neprestano je u pokretu. Uske ulice vrve ljudima i motorima. Po nekim podacima na dva stanovnika Hanoia dolazi jedan motor, a vijetnamci ih koriste za prijevoz čitavih obitelji i teškog tereta. Auti su daleko manje zastupljeni i većina auta su taxiji. Prometnih pravila praktički nema ili ih se bar nitko ne drži. Svi samo trube i prolaze. Pokazalo se kasnije da ova situacija vrijedi i na većim gradskim prometnicama. Tako je vrlo česta situacija da se tri trake pune motora križaju s druge tri također pune motora. Jednima je pritom naravno crveno na semaforu, ali to ih nimalo ne sputava. I svi se nekako uspiju mimoići uz puno trubljenja. Zaista, tijekom cijelog boravka u Vijetnamu vidio sam samo jednu prometnu nesreću i to na međugradskoj cesti.
     Zgrade u četvrti su u pravilu jako stare, a karakteriziraju ih vrlo uska pročelja. To je posljedica činjenice da se u prošlosti porez plaćao prema veličini pročelja. Danas se stare zgrade pomalo ruše i na njihovim mjestima se grade nove koje opet moraju biti vrlo uske. Tako da sve izgleda poprilično nakaradno. Ali daleko jači dojam od pogleda na fasade ostavlja pogled na električne i telefonske instalacije koje se mogu vidjeti na slikama 6. – 8. Takvi snopovi žica vise po cijelom gradu. Ne treba biti inženjer elektrotehnike da se vidi da tu nešto ne štima i da je krajnje opasno. Ali, kao ni mnoge druge stvari u Vijetnamu, to nikoga ne zabrinjava.
 
 
     Ulice u Staroj četvrti svoja su imena dobila po zanatima odnosno proizvodima koji su se u njima u prošlosti izrađivali i prodavali. Tako se naša ulica zvala Hang Dieu što znači Ulica lula. Lula baš nije bilo za vidjeti, ali je zato bilo svega drugoga. And I mean svega. Od plastičnih kipića bude do dijelova strojeva, od oderanih pilića do mobitela. Cijela četvrt je načičkana butigama i raznim štandovima koji su prekrcani različitom robom, uglavnom niske kvalitete. Po mojoj procjeni cijeli grad bi se mogao snabdijevati samo u Staroj četvrti. Ali pokazalo se da je i ostatak grada jednako nakrcan butigama tako da im je promet uglavnom vrlo slab. Butige u pravilu nemaju izloge kao kod nas već im je cijela prednja fasada otvorena i kroz nju se sadržaj butige "izljeva" na ulicu. Gazde uglavnom sjede ispred butige i to na samom pločniku tako da ljudi praktički gaze preko njih, a pola metra dalje praše auspusi motora i auta. Mušterije u pravilu ne ulaze u butige jer sve transakcije obavljaju s ceste. Ta usmjerenost prema cesti i nekom zajedničkom životu umjesto privatnoga vrlo je znakovita za Hanoi, ali i za cijeli Vijetnam. Općenito Vijetnamci nemaju osjećaj osobnog prostora jer su tradicionalno živjeli u velikim obiteljskim zajednicama s više generacija pod jednim krovom.
     Posebna priča su ulični restorani i kafići. Primjeri kojih se mogu vidjeti na slikama 11. i 12. U takvim restoranima ljudi sjede na minijaturnim plastičnim stolicama na pločniku, a neka bakica na rešou kuha par jela. Dakle, kuhinjska radna ploha joj je – gradski pločnik! U takvim restoranima hrani se većina radnog stanovništva. U vrijeme ručka potpuno su zakrčeni. A nakon ručka može se vidjeti kako vlasnice restorana peru pjate u nekom malom kadinu s 5 litara vode koja je praktički crna. Jedan od gadnijih prizora koji sam u životu vidio, moram priznati.
 
 
     Nakon lutanja po Staroj četvrti uputili smo se u tzv. Hram znanja (Temple of literature) koji predstavlja prvo Vijetnamsko sveučilište. Ovo zdanje, koje se sastoji od kompleksa vrtova i parkova ispresijecanih niskim zgradama Budističkog stila, ostavilo je sasvim drugi dojam od Stare četvrti. Ova institucija osnovana je 1076, a kao sveučilište je počela funkcionirati u petnaestom stoljeću. Za usporedbu, Zagrebačko sveučilište je osnovano 1667. U jednom od dvorišta s obje strane postavljeni nizovi ogromnih kipova kornjača koje na sebi nose kamene ploče s orijentalnim zapisima. Na tim pločama uklesana su imena doktora znanosti kroz prvih par stoljeća postojanja sveučilišta. Zanimljivo je da je doktore znanosti na njihovoj obrani ispitivao sam kralj. Baš bi bilo zanimljivo takvu proceduru implementirati u Hrvatskoj s predsjednikom republike ili sabora u ulozi ispitivača.

 


     Odmah do hrama je muzej umjetnosti i obrta koji prikazuje bogatu, ali i nesretnu povijest Vijetnama. Tako se tamo mogu vidjeti impozantni kipovi Bude i slavnih kraljeva u zlatu i žadu, ali i soc-realističke umjetnine iz novijeg, komunističkog doba. Sljedeći dan posjetili smo Etnološki muzej i muzej Ho Chi Minha. Etnološki muzej je lijepo uređen i daje uvid u tradicionalni način života u Vijetnamu, s naglaskom na život brojnih manjih etnoloških skupina. Jedan od zanimljivijih izložaka iz ovog muzeja prikazan je na sl. 19. i predstavlja ukrase na jednoj tradicionalnoj grobnici. Nisam uspio shvatiti jeli to bio standardni način ukrašavanja ili je pokojnik bio neki Vijetnamski ekvivalent našeg uvaženog sugrađanina Andrije S.
     Za razliku od više-manje klasičnog etnološkog muzeja, muzej Ho Chi Minha je something completely different. To je daleko najinfantilniji muzej koji sam vidio.  Valjda mu je namjera objasniti načela socijalizma i revolucije i nepismenom puku. Obiluje ogromnim skulpturama koje npr. prikazuju s jedne strane bogataška odijela, kočije i namještaj, a s druge jadne kučice potlačene sirotinje. Ili instalacije koje se sastoje od pušaka i granata ispremiješanih s pisaćim mašinama i glazbenim instrumentima da se istakne kako je borba išla na svim razinama. Nažalost iz tog muzeja imam samo par slika jer vijetnamske baterije Rabbit (koje smo kupili pred ulazom) nisu više izdržale. Odmah do muzeja je i mauzolej Ho Chi Minha koji je iz nepoznatih razloga bio zatvoren. Moguće je da Ujak Ho i nije ni bio tamo jer on par mjeseci godišnje provede u Rusiji, u institutu za održavanje mauzoliranih na face - (i ostali dijelovi tijela) – liftingu.
 

     Također smo posjetili i kazalište lutkica na vodi koje je jedan od zaštitnih znakova Hanoia. U tom kazalištu pozornica je mali bazenčić koji je dijelom prekriven zastorom. Glumci stoje u vodi iza zastora i pomoću štapova vozaju lutke po vodi. U tome su vrlo vješti i nikako nisam uspio shvatiti kako uspijevaju ostvariti toliko pokreta lutaka sa samo jednim štapom koji se može primijetiti. Sve je popraćeno glazbom tradicionalnog orkestra koji svira na čudnim instrumentima tako da je dojam vrlo upečatljiv.

 
     U Hanoiu smo ostali samo dva i po dana, ali je ostavio jaki utisak na mene. Lutanjem po tom velikom i histeričnom gradu može se puno naučiti o Vijetnamu i Vijetnamcima. Vijetnam, koji danas broji 86 milijuna ljudi (13. država na svijetu), prolazi brze reforme i pokušava se transformirati iz tvrde komunističke države u modernu, tržišno orijentiranu. Uzor im je pritom naravno Kina, ali dug je put pred njima. Pritom im ne pomaže činjenica da su zadnjih 1000 godina, sve do 1980. bili gotovo neprestano u nekakvom ratu. Standard je vrlo nizak i cijene većine stvari su za naše prilike smiješne. Vožnja taxijem po gradu u pravilu košta ispod 10 kuna, večera 30ak, a za 100 kuna po glavi može se jesti u restoranima ranga Nautike. Vijetnamska kuhinja je vrlo ukusna. Slična kineskoj, ali manje masna i žestoka. Osnova je naravno riža i puno povrća. U većini restorana ne daju vam pantarun pa se vrlo brzo naučite jesti štapićima. Iako niske za naše pojmove, navedene cijene hrane prevelike su za Vijetnamce pa tako u restoranima u kojima smo se mi hranili mogu se vidjeti gotovo isključivo turisti. A turista ima napretek, iz svih dijelova svijeta i turizam je jedan od lokomotiva Vijetnamskih reformi.
     U svakoj butizi, agenciji ili lokalu radi previše zaposlenika. Recimo u restoranu s 15 stolova radi i do 10 konobara. Često se događa da ih po nekoliko donosi hranu, tako što se jedan samo nakloni, a drugi iznesu pjate. U našem hotelu od 10 soba radilo je 15ak ljudi u dobi od 10 do 20 godina. I što je najšokantije oni su svi živjeli u tom hotelu! Kada bi navečer popustila gužva, samo bi izvadili madrace i polijegali oko recepcije, između stolova u restoranu ili u garderobu. Općenito u Vijetnamu možete vidjeti ljude kako spavaju na najčudnijim mjestima u svako doba dana i noći. Ekstremni primjer može se vidjeti na sl. 23.
 

     Klima uređaji su povlastica bogatijih ili rezervirani za hotele i skupe restorane. Većina normalnih lokala hlađena je ventilatorima. Ventilatori su sigurno jedan od zaštitnih znakova Vijetnama. Ima ih svih veličina i snaga, a Vijetnamci ih nemilosrdno koriste. Kada uđeš u restoran konobarica ti kao veliku čast upali ventilator koji bi se mogao koristiti za ispitivanja u aerodinamičkim tunelima i uperi ti ga ravno u glavu. Najsmješnije je što ventilatore koriste i u muzejima i hramovima, pa tako između izložaka starih 1000 godina stoje plastični ventilatori u svim bojama. Usprkos niskom standardu kriminala baš i nema i čovjek se uglavnom osjeća sigurnim. Nigdje se nisam imao potrebu stalno držati za novčanik kao u Italiji, Španjolskoj ili mnogim europskim zemljama. Pokušaji prijevare se svode na previsoke inicijalne cijene ili varanja na taksimetrima. Ali ni u tome nisu previše vješti. Npr. jednom taksistu koji nas je vozio je taksimetar odjednom skočio s 20 000 na 80 000 donga. Dong je Vijetnamska valuta koja vrijedi samo u Vijetnamu. Na svakoj novčanici je Ho Chi Minh popraćen motivima rada i napretka, slično kao na starim jugoslavenskim dinarima. Iako je dong službena valuta, jako je popularan i američki dolar. A popularan je i zašiljeni mali nokat. Većina momaka ima dugački i zašiljeni nokat na malom prstu ili palcu. Najveće lole čak i na svim prstima.
      Iako bi se u Hanoiu imalo što raditi tjednima, odlučili smo se napustiti ga i uputiti se na trodnevni izlet u Sapu, jednu od najvećih prirodnih atrakcija Vijetnama. Više o Sapi u idućem nastavku…
 
Posljednja izmjena Petak, 12 Veljače 2010 13:04
 

Komentari

avatar Mary
+1
 
 
Pljes pljes, klap klap! Bravo Mate! S nestrpljenjem iščekujem nastavak.... :)
avatar Hrvoje
+1
 
 
Mate, mislim da si redefinirao termin "ljubav" - ti koji ne bi dolazio na kupanje ako ima vise od 2 oblaka na nebu, ili puse ikakav povjetarac, otisnuo si se radi cure u zemlju koja je leglo bolesti i prljavstine. Svaka!
avatar rg
+2
 
 
što jest, jest, podnio je 14 dana uzastopne trčkavice, izgubio 20 kila i sve to sa smješkom, svaka čast! Ko zna možda u sljedećem nastavku otkrijemo i da je bio na ptičjoj tržnici, to bi značilo samo jedno - svadbena zvona!
avatar b/a
0
 
 
stvarno fenomenalno. i slike i tekst.
čini mi se da se kroz posjet vijetnamu jako puno moglo naučit i o životu u staroj jugi. od mauzoleja, preko toga da radi i po 5 puta više ljudi na nekom mjestu nego što bi trebalo, pa do uniformiranih "bad guysa" na granicama...
stvarno ne treba puno investirat u otvaranje restorana ili kafića :)
avatar administrator
0
 
 
radi bolje preglednosti, a i vece kvalitete slika - slike su prebačene u galeriju ispod teksta
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo