Početna Putopisi Vijetnam - 2. dio
Vijetnam - 2. dio PDF Ispis
(8 ocjena, prosjek: 4.00 od 5)
Putopisi
Autor Mate   
Srijeda, 17 Ožujka 2010 21:19
     Nastavak puta po Vijetnamu doveo nas je u Sapu. Sapa je gradić na samom sjeveru Vijetnama, na granici s Kinom. Predio u kojem je smještena je brdovit i nalazi se na višoj nadmorskoj visini. Odmah poviše Sape je najviši vrh Indokine - Fansipan (3143 m). Zbog nadmorske visine Sapa uživa rijetku pogodnost, a to su 4 godišnja doba. U najvećem dijelu Vijetnama postoje samo dva – kišno i sušno. Sapa se jako razvila u vrijeme dok su Francuzi bili kolonizatori Vijetnama jer su Francuzi tražili mjesto za odmor pošto su teško podnosili tropsku vijetnamsku klimu. Zbog toga Sapu krasi začudno uredna arhitektura i gradić ostavlja dojam nekog malog alpskog mjesta.
     Do Sape se iz Hanoia putuje vlakom i to 10 sati. Vožnja nije bila nimalo neugodna jer smo imali spavaća kola i ugodno prespavali cijeli put. Usprkos tome još sam kunjao u kombiju koji nas je sa željezničke stanice dovezao do hotela (btw. hotel se zove Summit, a ima isti logo kao Sheraton). Pred hotelom me probudila užasna graja koju je stvaralo na desetke žena i curica u živopisnim narodnim nošnjama. Kasnije smo saznali da su to pripadnice nacionalne manjine K'mong koji su autohtoni  u ovom području i koje smo narednih dana često susretali. Nakon čekiranja u hotel odmah smo krenuli na trekking po okolici Sape. Okolica Sape je prekrasna i obilježena uzgojem riže kojem pogoduje velika količina vode. Pošto riža praktički raste iz vode u ovom brdovitom predjelu je potrebno graditi terase - plitke bazenčiće iz kojih raste riža. Čitav kraj prošaran je brojnim potocima koje stalno navodnjavaju rižine nasade te često formiraju vodopade koji mogu poslužiti kao dobro osvježenje nakon dugog pješačenja. I dok riža zauzima gotovo sav nizinski dio okolice Sape, na okolnim brežuljcima rastu bambusove šume gdje bambus raste i do 15 metara uvis, a debel je kao rasvjetni stup.
     Na trekking po okolici Sape s nama se (ničim izazvano) uputilo i desetak žena i curica iz K'mong naroda. Za razliku od većine Vijetnamca govorile su vrlo dobro engleski, a naučile su ga s turistima. Usput su nas ispitivali odakle smo, što radimo i malo pričale o sebi. Naravno da je morala postojati neka kvaka, a ona se iskristalizirala kad smo stigli do sela gdje je trekking završavao. Tu su nas napale opkolivši nas sa svih strana i pokušavale prodati neke njihove torbice i krpice koje same izrađuju i boje bojama dobivenim od bilja. Stvarno je tužna spoznaja da je njih deset i više hodalo s nama jedno četiri sata da bi na kraju neke od njih prodale par stvari za 5 dolara. Ali na taj način preživljava ogroman broj stanovnika ovog kraja.
     Tu noć smo prespavali u malom tradicionalnom vijetnamskom selu koje je baš izgledalo kao iz ratnih filmova. Smjestili smo se u privatnom smještaju koji ovdje potpuno opravdava svoj naziv. Naime, u tim selima je uobičajeno da ljudi iznajmljuju sobe (ili bolje rečeno ležajeve s mrežom protiv komaraca) na galeriji svoje kuće. Početnu skepsu zbog takvog smještaja izbrisala je večera koju nam je gazdarica pripremila – sigurno jedna od najukusnijih koje sam jeo u Vijetnamu. Nakon večere počastila nas je i domaćim rižinim vinom. Rižino vino je zapravo rižina rakija i dosta je jako. S domaćicom smo se siti napričali iako ona nije govorila čak ni vijetnamski, a kamoli engleski nego samo neki dijalekt svog plemena. To je nije spriječilo da nas nauči malu pjesmicu uz koju se nazdravlja i eksa rižino vino. Nakon eksanja očekuje se da se svi sa svima rukuju. Tko zna kamo bi to dalje vodilo da Vijetnamci nisu tako slabo otporni na alkohol pa su se brzo povukli.
     Tri dana koja smo proveli u Sapi bila su vrlo relaksirajuća, najviše zbog ugodnog vremena i lijepog krajolika. Jedan od tih dana u Sapi je gostovao vijetnamski predsjednik i baš sam se radovao čuti njegov govor. Ali nažalost stigli smo prekasno kad je prezidente već bio otišao. Njegovom nedavnom posjetu tek su svjedočili pokoji rodoljubi koji su malo pretjerali s nazdravljanjem u čast predsjednika (vidi sl. 12).

     Iz Sape smo se vlakom vratili u Hanoi, a pošto vlak ne kreće iz Sape već iz obližnjeg većeg grada Lao Cai, morali smo se do tamo dovesti hotelskim kombijem. Vožnja je bila vrlo zanimljiva jer je vozač uz par gostiju hotela ukrcao još par lokalaca koji idu u Lao Cai, jednu cijelu obitelj i ogromnu bačvu.
     Po povratku u Hanoi odmah smo krenuli za Halong Bay. Halong Bay je zaljev Tihog oceana koji je uvršten među 7 čuda prirode svijeta. Halong bay je od Hanoia udaljen jedva 200 km, ali je vožnja  trajala 3.5 sata jer se vozi po lokalnim cestama i često ulazi u gradove. Nakon te lude vožnje, preticanja i ulijetanja u škare, dočekala nas je slika koja me podsjetila na filmove o ranim imigracijama u SAD. Hrpetina ljudi (sve turisti) koji se kroz željezne boxove usmjeravaju na ukrcaj u mnogobrojne brodove. Nakon kraćeg naguravanja našli smo se u barčici koja nas je dovela do našeg broda - baze za sljedeća dva dana. Brod je bio stvarno super, luksuzna replika starih kineskih galija. I uskoro smo isplovili prema zaljevu. Halong bay stvarno zaslužuje sve kredite koji ga krase. Čini ga 1969 otočića zbijenih na relativno malom prostoru. Najveći od tih otočića su možda veličine Lokruma, a najmanji veličine Turčina. Brod nas je doveo do jednog od mnogobrojnih otočića koji imaju velike špilje te smo imali prilike obići jednu s impresivnim stalaktitima. Lagano krstarenje između otočića, stanke za kupanje i kajararenje te ukusna hrana na brodu učinili su ovaj izlet vrlo ugodnim. Kupanje je posebna priča jer je zbog male dubine u cijelom zaljevu veliki salinitet. Zbog toga je more neprozirno, a uzgon te drži na površini. Da se tu igra vaterpolo bilo bi vrhunskih driblinga. Iz Halong Baya smo se vratili u Hanoi gdje smo samo prespavali i sljedeće jutro odletjeli prema jugu,  u nekadašnji Saigon, a današnji Ho Chi Minh City.
     Saigon je nešto sasvim drugo u odnosu na Hanoi. Odmah na prvi pogled u oko upada urednija arhitektura sa širokim ulicama i parkovima. Ni ovdje ne manjka vijetnamskog duha za improvizaciju, ali grad (posebno centar) podsjeća na europske gradove. Na svakom koraku jednostavno se vidi dugi utjecaj Francuske i Amerike koji komunistički režim zadnjih 30 godina nije uspio izbrisati. Danas je Saigon financijsko i gospodarsko središte Vijentnama te grad s daleko najvišim standardom.  

     U Saigonu se nismo puno zadržali jer smo odlučili isti dan otići na more u nekadašnje ribarsko naselje, a danas poznato surf odredište Mui Ne. Tako smo po dolasku odmah pronašli aranžman za Mui Ne što i nije bilo preteško jer na glavnoj ulici ima valjda pedeset turističkih agencija. Malo vremena koje nam je ostalo do busa za Mui Ne iskoristili smo za posjet dvjema znamenitostima Saigona. Prva je predsjednička palača u kojoj je stolovao predsjednik Južnog Vijetnama i koja je predstavljala posljednje utočište južnovijetnamske vlasti (braneći koju je poginulo stotine tisuća Vijetnamaca i više od pedest tisuća Amerikanaca). Danas palača nosi naziv Palača ujedinjenja. U muzej je pretvorena tako što je sve zadržano u obliku kojem je nađeno tog jutra 30. 4. 1975. kad su se prvi vietkongovski tenkovi probili kroz ogradu. I tenkovi su još uvijek tu, izglancani do visokog sjaja. Palača je zbilja zanimljiva i kad se prođe kroz vrata kao da se teleportiraš u drugo vrijeme. Kako smo stigli pred zatvaranje čuvari i usmjerivači više nisu bili agilni pa smo doslovno lutali kroz ogromne hodnike i sklonište u kojem je predsjednik provodio svoje zadnje dane vlasti. U palači postoje i projekcijske dvorane u kojima se kontinuirano puštaju filmovi o slavnoj vijetnamskoj povijesti. Na kraju svakog filma svira himna i od gledatelja se očekuje da ustanu kao na kraju Borata.
     Druga znamenitost koju smo stigli obići je muzej rata u kojem se može vidjeti lijepa zbirka oružja zarobljenog od Amerikanaca uključujući avione i helikoptere. Light motiv u muzeju su američki ratni zločini koji su naravno prikazani jednostrano i vjerojatno pretjerano, ali su bez obzira na to strašni. Posebno je užasna izložba fotografija djece koja se dan danas rađaju s deformacijama kao posljedicom američkih bojnih otrova tipa agent orange. Tu izložbu, priznajem, nisam mogao do kraja pogledati.

     Nakon sprinterskog obilaska Palače ujedinjenja i muzeja rata zaputili smo se natrag u centar grada gdje nas je trebao pokupiti autobus za Mui Ne. Bila je predvečer i centar je bio krcat ljudima. Kako su temperature prema kraju dana postajale gotovo podnošljive, stanovnici Saigona prepuštali su se večernjoj rekreaciji u velikom središnjem parku. Ogromna grupa žena od 14 do 85 godina je vježbala aerobik uz muziku iz kazetofona. A muškarci su se zabavljali nečim što podsjeća na nogotenis, ali se igra s "lopticom" sličnom onoj za badminton – teško tijelo s perima na kraju. Stvarno je nevjerojatno koliko su vješti u tome. Nažalost, aparatom sam uspio zabilježiti samo dio njihovih poteza. Promatrajući ovo čudno zajedničko rekreiranje vrijeme je brzo prolazilo i uskoro je stigao autobus za Mui Ne.
 

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

 
     Kad smo to jutro rezervirali bus za Mui Ne žena u agenciji nam je ponudili "sleeping bus". Ja sam mislio da je to neka prijevara da nam izvuku još dva dolara po glavi, ali smo se svejedno odlučili za tu opciju očekujući možda malo više mjesta za noge. A kad tamo, "sleeping bus" u punom smislu te riječi – autobus koji umjesto sjedala ima krevete! Kreveti su poredani u tri reda na dva kata. Rađeni su za Vijetnamce pa su dugi jedva metar i po. Nakon početnog šoka i nevjerice nekako sam se smjestio na krevetu, dobro se privezao i uskoro zaspao. Tijekom noći budio sam se kad god bi vozač krenuo u neko suludo preticanje, a toga je bilo poprilično. Ali sve u svemu bolje sam putovao nego u običnom busu. Kad smo stigli u Mui Ne (usred noći) vozač nije nikako mogao naći naš hotel te je prošao kroz cijelo mjesto i izašao iz njega. Ali brzo se snašao: zaustavio je drugi autobus iz suprotnog smjera i ubacio nas u njega! S ovim smo imali sreće i uskoro nas je iskrcao ispred hotela. I tako smo stigli u Mui Ne, raj za surfere i kupače. O doživljajima iz Mui Nea u sljedećem nastavku.
 
 
Posljednja izmjena Petak, 26 Ožujka 2010 19:06
 

Komentari

avatar pilegrad
0
 
 
WIKPEDIA

It is most likely that Sa Pa was first inhabited by highland minorities of the Hmong and Yao groups, as well as by smaller numbers of Tày and Giay, these being the four main minority groups still present in Sa Pa district today. The Kinh (lowland Vietnamese) never originally colonised this highest of Việt Nam’s valleys, which lies in the shadow of Phan-Xi-Pǎng (Fansipan, 3143 meters), the highest peak in the country.

It was only when the French debarked in highland Tonkin in the late 1880s that Sa Pa, or Chapa as the French called it, began to appear on the national map. In the following decade, the future site of Sa Pa town started to see military parties as well as missionaries from the Société des Missions Etrangères de Paris (MEP) visit. The French military marched from the Red River Delta into the northern mountainous regions as part of Tonkin’s ‘pacification’. In 1894-96 the border between China and Tonkin was formally agreed upon and the Sa Pa area, just to the south of this frontier, was placed under French authority. From 1891 the entire Lào Cai region, including Sa Pa, came under direct colonial military administration so as to curtail banditry and political resistance on the sensitive northern frontier.

The first permanent French civilian resident arrived in Sa Pa in 1909. With its attractive continental climate, health authorities believed the site had potential. By 1912 a military sanatorium for ailing officers had been erected along with a fully fledged military garrison. Then, from the 1920s onwards, several wealthy professionals with enough financial capital also had a number of private villas built in the vicinity.

At the end of the Second World War a long period of hostilities began in Tonkin that was to last until 1954. In the process, nearly all of the 200 or so colonial buildings in or around Sa Pa were destroyed, either by Việt Minh sympathisers in the late 1940s, or, in the early 1950s by French air raids. The vast majority of the Viet population fled for their lives, and the former town entered a prolonged sleep.
Sa Pa church

In the early 1960s, thanks to the New Economic Zones migration scheme set up by the new Socialist regime, new inhabitants from the lowlands started to migrate to the region.

The short 1979 occupation of the northern border region by Chinese troops had little impact on Sa Pa town, but did force the Kinh (lowland Vietnamese) population out for a month.

In 1993 the last obstacle to Sa Pa's full rebirth as a prominent holiday destination was lifted as the decision was made to open the door fully to international tourism. Sa Pa was back on the tourist trail again, this time for a newly emerging local elite tourist crowd, as well as international tourists.

In 2006, the Chairman of The People's Committee of Sapa Province was elected to The Communist Party Central Committee as the youngest ever member (born in 1973).


[edit] Geography

Sa Pa District is located in Lao Cai Province, north-west Vietnam, and 350 km north-west of Hanoi, close to the border with China. The Hoang Lien Son range of mountains dominates the district, which is at the eastern extremity of the Himalayas. This range includes Vietnam's highest mountain, Fan Si Pan, at a height of 3142m above sea level. The town of Sa Pa lies at an altitude of about 1600 m. The climate is moderate and rainy in summer (May—August), and foggy and cold with occasional snowfalls in winter.
avatar b/a
0
 
 
nisam imo ni najmanje naznake o svim ovim ljepotama vijetnama. trekking ;), koji si ti trekking. kad si išo šetat po konalu jesi li govorio da si bio u šetnji ili u trekkingu ;)
avatar Marin
0
 
 
Najjaca mi je ova slika s upozorenjem za turiste, bolje se novorodjencad u Hrvatskoj sluzi engleskim
avatar pilegrad
0
 
 
b/a nemas ti pojma o nicemu.A ovaj je prepisan covjece. Smijesno ........
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo