Početna Putopisi Kambodža
Kambodža PDF Ispis
(12 ocjena, prosjek: 4.33 od 5)
Putopisi
Autor Mate   
Utorak, 04 Svibnja 2010 17:25
     Napustivši Vijetnam rijekom Mekong uplovili smo u Kambodžu i uskoro se iskrcali negdje u predgrađu glavnog grada Phnom Penha. Odmah po dolasku u Phnom Penh mogle su se uočiti razlike u odnosu na Vijetnam. Kao prvo, grad je daleko uređeniji, sa širokim ulicama i lijepo sređenim izlozima. U prometu dominiraju auti, a motora i skutera je neusporedivo manje nego u Vijetnamu. Smjestili smo se na jednoj od glavnih ulica uz rijeku koja zbog velikog broja hotela i barova jako podsjeća na zapadnoeuropske gradove. Iako je službena valuta rial, američki dolar je potpuno legalno sredstvo plaćanja. Gotovo u svim restoranima i butigama cijene su istaknute isključivo u dolarima, a dolari se mogu dobiti i na bankomatu.
Kako smo u Phnom Penhu namjeravali samo prenoćiti, požurili smo se do večeri malo razgledati grad. Stigli smo pogledati tek dvije znamenitosti koje pružaju posve različite slike o ovom gradu i zemlji. Prva je kraljevska palača koja odiše nevjerojatnom raskoši. Sastoji se od velikog broja objekata razdvojenih lijepim vrtovima i parkovima. Prostorom dominira ogromna budistička bogomolja, tzv. Srebrena pagoda. U pagodi se može vidjeti impresivna izložba dijela kraljevskog blaga koje svjedoči o stoljećima uspješne vladavine kraljevske obitelji. Po uređenju Srebrne pagode i ostalih objekata u palači odmah se vide razlike u odnosu na vijetnamsku arhitekturu. Dok u Vijetnamu prevladavaju kineski utjecaji, u kambodžanskoj tradiciji jak je indijski utjecaj. Jedna od karakteristika gradnje, koju smo često susretali u Kambodži,  su krovni ukrasi u obliku slonove surle koji se mogu vidjeti na sl. 3. Jedan dio palače zatvoren je za posjetitelje jer u njemu još uvijek stoluje kralj.

     Od palače smo se brzo prebacili na drugi kraj grada – u muzej Tuol Sleng koji daje sasvim drugu sliku kambodžanske povijesti. Ovaj muzej posvećen je vladavini Crvenih Kmera, najmračnijem i najkrvavijem razdoblju u povijesti ove zemlje. Ne bih želio da se ovaj putopis pretvori u lekciju iz povijesti, ali moram posvetiti par redova tom tragičnom i bizarnom razdoblju o kojem sam do posjeta muzeju imao samo mutnu predodžbu.
     Crveni Kmeri, komunistička gerila, probila se na vlast 1975. u kaotičnom razdoblju obilježenim krajem vijetnamskog rata. U tom periodu Amerikanci su žestoko bombardirali Kambodžu ne bi li spriječili vijetnamske snage da se tuda prebacuju sa sjevera na jug. Kralj (onaj isti koji danas sjedi u palači) je bio u egzilu, a zemljom je vladala nekakva vojna diktatura. Stoga je narod u prvi mah Crvene Kmere dočekao kao osloboditelje. Crveni Kmeri po vodstvom Pol Pota imali su genijalan plan: pretvoriti Kambodžu u komunistički utopijski raj u kojem će se ljudi isključivo baviti uzgojem riže. Nakon što su trijumfalno ušli u Pnohm Penh, Crveni Kmeri su pobili sve funkcionare bivšeg sistema i vojna lica kojih su se uspjeli domoći. Potom su cjelokupno stanovništvo grada i okolnih naselja (oko 2 milijuna ljudi) protjerali na selo. To je uključivalo pacijente iz bolnica, trudnice iz rodilišta, stare i nemoćne, tako da ih je veliki broj umro na putu. Po dolasku na selo natjerali su ih da rade na rižinim poljima 12 – 15 sati dnevno i tako potpomognu novi ekonomski plan, ali se i iskupe za svoje stare grijehe u koje se ubraja pohađanje škole i život u gradu. Zabranili su škole, religiju, obitelj - partija je bila jedina obitelj koju su ljudi trebali. Ukinuli su i klasični kalendar i godinu svog dolaska na  vlast proglasili nultom godinom. Svaki neposluh ili zabušavanje u radu se kažnjavao smrću, a smrtni grijeh bio je i bilo kakav znak inteligencije i naobrazbe. Tako su ubijani ljudi koji su imali udubljenje na nosu po kojem se vidjelo da su nekad nosili naočale. Plan Crvenih Kmera da proizvodnjom i izvozom riže nadomjeste potrebe za svim drugim dobrima (nekim čudom) nije uspio. Uskoro je ponestalo hrane, proširile su se boleštine i zavladala je masovna histerija. U tom kaosu neke grupe Kmera su napadale vijetnamske gradove i sela uz granicu. Vijetnam je ubrzo shvatio da im nije zgodno imati takve luđake u susjedstvu pa je vojno intervenirao krajem 1978. i u dva tjedna protjerao izgladnjelu vojsku Crvenih Kmera sve do Phnom Penha. Tako je završila njihova kratka, ali krvava vladavina čiji se broj žrtava procjenjuje na 1 – 3 milijuna ljudi. Kambodža se od ove tragedije još nije oporavila, a pitanje je i kada će.
     Današnji muzej Tuol Sleng je za vrijeme vladavine Crvenih Kmera bio najstroži zatvor poznat kao S-21. Zatvor je napravljen u prostoru jedne gimnazije tako da su učionice pregrađene ciglom i daskama u minijaturne ćelije koje izgledaju kao u štenari. Zatvor je bio glavni istražni centar u koji su Crveni Kmeri dovodili sumnjivce i nemilosrdno ih mučili dok ne bi nekoga prokazali. Tada su ih vodili na smaknuće izvan grada, na tzv. polja smrti. Na tim je poljima ubijeno na stotine tisuća ljudi. Zbog štednje municije uglavnom su ih zatucali lopatama ili davili najlon vrećicama. Danas je dio polja smrti pretvoren u memorijalni centar u kojem se mogu vidjeti nepregledni nizovi lubanja iskopanih tamo. Od svih zatvorenika iz S-21 preživjelo je samo njih troje.  
 
     Sljedeći dan napustili smo Phnom Penh i autobusom krenuli za Siem Reap u koji smo stigli nakon šestosatne vožnje kroz lijepi kambodžanski krajolik kojim prevladavaju pašnjaci i palme. Siem Reap je mali gradić kojeg je na kartu svijeta postavila neposredna blizina ogromnom kompleksu hramova Angkor.
     Angkor je nastajao od 9. do 15. stoljeća kada je Kmersko carstvo doživjelo zenit svoje moći i dominiralo tim dijelom Azije. Hramovi koji su posvećeni kraljevima-bogovima danas se rasprostiru na prostoru većem od 300 km2. Nekad je čitavo to područje bilo naseljeno i tvorilo kraljevski grad s populacijom od preko milijun stanovnika. Sve građevine osim hramova bile su drvene pa su kroz stoljeća nestale, a očuvali su se samo ostaci hramova razasuti po džungli.
     Kako je kompleks hramova nemoguće obići pješke unajmili smo privatnog taksista što je ovdje normalna praksa. U Kambodži vozači taksija ne voze aute već tzv. tuk-tuk. Tuk-tuk je mala kočija upregnuta u skuter (slika 9.). Za nekih 20 dolara imaš svoj privatni tuk-tuk i vozača cijeli dan. Prvi dan smo stigli obići središnju grupu hramova koja je najbolje uređena i održavana. Među njima daleko najpoznatiji je Angkor Wat koji se danas smatra najvećim sakralnim objektom na svijetu. Hram je građen u hinduističkom stilu, s vanjskim zidinama koje su širokim mostovima/terasama spojeni sa središnjim dijelom. Središnji dio građen je u obliku piramide s pet istaknutih kula što simbolizira hinduističku svetu planinu Meru. Stepenice koje vode do tih kula izrazito su strme pa se stječe dojam da su kule još više nego što u stvari jesu i da će uspon beskonačno trajati, što je vjerojatno i bio cilj. Obris hrama koji se može vidjeti na sl. 10. zaštitni je znak Kambodže i može ga se naći gotovo na svemu – od zastave do pive.

     Arhitektonski koncept Angkor Wata može se uz manje varijacije vidjeti i na svim ostalim hramovima koji potječu iz hinduističkog razdoblja. Pritom su najstariji hramovi građeni od cigle dok su noviji, kao Angkor Wat, građeni u kamenu. Promjena u arhitekturi primjetna je kod hramova koji potječu iz kasnijeg, budističkog razdoblja. Ovi hramovi su dosta ornamentalniji, a kule često imaju oblik lica Bude ili samog kralja-božanstva koji je gradio hram. Najljepši primjer je Bayon koji se može vidjeti na sl. 16. i koji me se najviše dojmio u čitavom kompleksu.
     Hramovi Angkora su stvarno dojmljivi zbog svoje monumentalne i precizne arhitekture, ali i zbog nevjerojatnog tropskog krajolika u koji se savršeno uklapaju. Također, čak i na najstarijim hramovima mogu se vidjeti majstorski isklesani zidni reljefi koji prikazuju uglavnom religijske motive s tisućama pojedinačnih likova ljudi i životinja. Ugođaj pri razgledavanju samo kvari ogroman broj turista, a posebno su iritantni vrišteći Japanci.
     Ali Japanci su ništa u usporedbi s brojnim skupinama djece koja čekaju ispred hramova i salijeću posjetioce. Iako ih većina nudi neke suvenire ili hranu i piće na prodaju, nastup im je čisto prosjački. Turiste promatraju kao vreće novaca iz kojih dolari vire na sve strane i samo treba malo čupnuti. Pritom smatraju da nije potrebno ništa posebno ponuditi jer ti turisti imaju toliko previše novaca da će im ih rado dati. Neki, ne previše ekstremni primjeri, mogu se vidjeti na video clipovima. Ovakav mentalitet jako je raširen i veliki je problem Kambodže. Nije ni čudo da se razvio kad se uzme u obzir da su Crveni Kmeri  prije tek tridesetak godina pobili praktički svu inteligenciju, a i dosta ostalog naroda. Stoga je stanovništvo Kambodže danas izuzetno mlado, neobrazovano i siromašno i jedini izlaz vidi u turistima koji za njihove pojmove imaju stvarno mnogo novaca. Mlado stanovništvo dominira i u Vijetnamu, ali Vijetnamci djeluju promućurno i sposobno dok su Kambodžanci malo poput neuke djece. I ništa ne rade da bi to poboljšali. Npr., ispred velikih hramova turiste satima čeka na stotine tuk-tukova, a niti jednog vozača nisam vidio da čita ni novine, a kamoli knjigu. Samo leže i drijemaju ili međusobno razgovaraju.
 
You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video
 
     Sljedeći dan nismo obilazili centralnu grupu hramova već smo se odvezli od udaljenog hrama Beng Mealea koji se nalazi duboko u džungli. Ovaj hram, za razliku od ostalih, nije restauriran već je ostavljen u onom obliku u kojem su ga zatekli portugalski istraživači kada su prvi put nabasali na njega. Hram je stoga velika ruševina, a iz ostataka zidina rastu divovska stabla i druga bujna vegetacija. Obilazak Beng Mealee je zato pravi užitak jer se stalno treba verati i provlačiti po ruševinama. Ugođaj je kao u filmovima o Indiani Jonesu, možda ponajviše zato što je jedan od njih tu i snimljen. Isto tako i Tomb raider. Golema stabla koja rastu iz ostataka hrama pokazuju način na koji su hramovi propadali tijekom vremena. Zbog tropske klime sjeme drveća koje dospije u pukotine zidova postupno izraste do neslućenih veličina i potpuno razvali kamene blokove. Neko vrijeme drvo podržava zid, ali kad drvo usahne ili izgori zidovi se ruše (sl. 21. i 22.).

    Treći dan smo obišli još neke udaljene hramove i umjetne bazene za navodnjavanje koji su dugo godina korišteni za obranu od poplave i bili garancija opstanka Kmerskog carstva usred vlažne tropske klime. Kod jednog hrama je ulila strašna kiša pa smo se sakrili pod strehu obližnje kuće. Ispostavilo se da je to kuća u kojoj žive budistički redovnici. Inače redovnike, ogrnute narančastim, može se dosta vidjeti po ulicama. Ja sam mislio da su to vjerski fanatici, ali smo tu saznali da su oni mahom siročad ili djeca iz vrlo siromašnih obitelji koji redu pristupe kako bi preživjeli. Za život zarađuju gotovo isključivo prosjačenjem. Jedan od njih je u ovoj kući organizirao školu za ostale. Škola se nalazila ispod zgrade (koja stoji na stupovima) pa smo tu ostali dok kiša nije prestala. Objasnio nam je da se on i sam školuje tek od nedavno i da pokušava nešto poučiti i ostale. Nastava se svodi u biti na učenje čitanja i pisanja (što nije lako jer Kambodžanci imaju posebno pismo) i osnove engleskog. Oduševio se kad je čuo da smo i nas dvoje prosvjetni radnici. Ipak, predmeti koje predajemo nisu ga se baš dojmili.
     Angkor bi se moglo razgledavati tjednima, tako da su tri dana koja smo imali na raspolaganju vrlo brzo proletjela i došao je red na povratak. Avion nas je iz Siem Reapa odveo u Bangkok odakle smo brzo krenuli za Istanbul te za Zagreb. Ni 24 sata nakon napuštanja Angkora bili smo na starom (dobrom) Plesu. I tako je završila naša trotjedna azijska avantura.
 
You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video 
 
     Oprostite ako sam u ovom putopisu bio preopširan, ali mogao bih napisati još 10 nastavaka. Mogu reći da mi je ovo putovanje bilo nevjerojatan doživljaj. U današnje vrijeme globalizacije, kad zemlje i gradovi sve više počinju sličiti jedni drugima, ovo je bio pravi teleport u jedan sasvim drugi svijet, kako prirode i arhitekture tako i ljudi i običaja. Hvala organizatorici putovanja na vrhunskoj organizaciji, ali još i više što me uspjela zainteresirati za tako nešto. Također hvala i strogom, ali pravednom b/a koji me natjerao da napišem ovaj putopis Smile.
 

Posljednja izmjena Subota, 15 Svibnja 2010 22:41
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
zadnji dio kao i do sad, fenomenalno.

sve ove silne ljepote nema se što ni komentirat, ostavljaju bez teksta, tek da nisam znao da u vijetnamu i kambodži ima ovakvig ljepota. za angor wat sam čuo iz "civilizacije" :)

ti komunisti svuđe isti, samo bi ubijali ljude. za razliku od ostalih zločinačkih sustavu, njima su uvijek domaći ljudi najveći neprijatelji. imali su dobar tempo ubijanja, od 700 i nešto ljudi dnevno u najoptimističnijim prognozama pa i preko 2000 u ovim crnijim. i tako 3 i nešto godine
avatar pero79
0
 
 
i to lopatama i najlonskim vrećicama. trebalo je držat taj tempo. vjerojatno su egzekutori imali beneficirani radni staž
avatar Debeli Kaka
0
 
 
Je li Mate ovo pisanje namjerno rasteze tako da na obiljetnicu odlaska pocne pisat ispocetka
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo