Početna Putopisi Zavirivanje u Južnu Italiju
Zavirivanje u Južnu Italiju PDF Ispis
(10 ocjena, prosjek: 4.60 od 5)
Putopisi
Autor Mirko Baćani   
Četvrtak, 08 Srpnja 2010 17:07

1. Kraljevstvo dviju Sicilija


     Nakon našeg relativno kratkog, ali doživljajima prebogatog, boravka u Napulju zanos za otkrivanjem nije nimalo popustio. Omamio nas je okus Juga, i želimo još upijati Južnu Italiju! Stoga smo odlučili vratiti se drugačijim putem od onog kojim smo došli. Hrvoje se ne vraća s nama, otišao je na službeni put u Nicu. Ali čak ni to nije značajno odstupanje jer Nica je veći dio svoje povijesti bila talijanska, te postaje formalno francuskom tek 1860. u zamjenu za francusku pomoć pri stvaranju ujedinjenog talijanskog kraljevstva.
     Južna Italija je geografski višeznačan pojam. U jednoj varijanti Južna Italija obuhvaća regije na jugu Apeninskog poluotoka (Kampanija, Basilicata, Kalabrija, Apulija, Molise i Abruzzo), te regije Sicilija i Sardinija. One sve zajedno čine trećinu Italije, i po površini i po udjelu stanovništva. U drugoj varijanti regije Sicilija i Sardinija ne spadaju u Južnu Italiju već u Otočnu Italiju. U trećoj i najtočnijoj varijanti samo se Sardinija isključuje iz pojma Južne Italije. Prostor koji preostaje - kontinentalna južna Italija i Sicilija - poklapa se s teritorijem nekadašnjeg Kraljevstva dvije Sicilije, čije je sjedište bilo u Napulju.
     Sardinija se danas iz ekonomskih razloga najčešće smatra dijelom Južne Italije, ali ona kulturološki pripada Srednjoj i Sjevernoj Italiji. Najgrublje rečeno, Sardinija nije seljački prostor poput kontinentalne južne Italije i Sicilije, koje čine pravu Južnu Italiju. Doduše, puk na Sardiniji se ne razlikuje značajno od puka u Južnoj Italiji, osim što su zatvoreniji od njih. No, na Sardiniji se razvio i etablirao puno brojniji aristokratski sloj, zahvaljujući tome što je otok Sardinija bio dio moćnog Kraljevstva Sardinije (kasnije Kraljevstvo Sardinije i Pijemonta). Sardinija je tijekom povijesti bila pod vlašću aragonske, habsburške, bourbonske i savojske dinastije. Aristokratskoj tradiciji doprinijela je i stoljetna povezanost Sardinije sa susjednim, vrlo naprednim i uljuđenim maritimnim republikama Pisom i Genovom. Ta aristokratska tradicija je posebno izražena u sjevernom dijelu Sardinije. Uzevši u obzir te podatke, ne iznenađuje ipak pomalo čudna činjenica da je upravo Kraljevina Sardinija bila pokretač i predvodnik stvaranja ujedinjene Italije. Kraljevi Sardinije postali su kraljevi novostvorene Kraljevine Italije 1861.
     No, cjelokupno to aristokratsko naslijeđe u suprotnosti je s obilježjima Južne Italije. Inače, slabo naseljena Sardinija - koja danas broji oko 1.600.000 stanovnika spram ukupno 61.000.000 u cijeloj Italiji - dala je čak 2 predsjednika Italije od njih ukupno 11. Obojica su porijeklom iz Sassarija – najvećeg grada sjeverne Sardinije. Južna Italija dosada je dala 3 predsjednika, uključujući i aktualnog. I sva trojica su iz Napulja! Wink. Dakle, mi vodimo Smile. Forza Napoli! A Sardiniji, kad već nije u Južnoj Italiji, barem ostaje utjeha da je po prirodnim ljepotama najljepša regija Italije.


2. Idemo na Jadran


     Odlučujemo se zaviriti u neturističke dijelove Južne Italije, u područja gdje nas ona ne očekuje, ne bismo li je tako - nespremnu za pokazivanje - bolje upoznali Smile. Iako znamo da ćemo teško igdje Južnu Italiju bolje upoznati i više osjetiti negoli u samom Napulju, te da nam se proteklih dana upravo to i ostvarilo, ne odustajemo od našeg voajerskog poriva. Odlučujemo prijeći Apeninski poluotok po širini, te izbiti na more. Jadransko more. Da, naše Jadransko more. Ali s druge strane. Malo je to čudno. Kao kad Alisa odlazi s druge strane zrcala u zemlju čudesa. Osjećamo se baš pustolovno i ponosno. Okolni put produžit će nam vrijeme povratka u Zagreb za 3 i pol sata, na ukupno 15 sati. Premda smo sada samo trojica, pa nas očekuje veći napor u vožnji, izabiremo povratak Jadranskom autocestom. Uostalom, bez obzira na sve, svaki čovjek bi trebao težiti tome da mu bude ljepše, a ne lakše!
     Marin i Andrija su se složili s mojom željom da se s Jadranskim morem susretnemo u gradu Traniju, u Apuliji. Toliko puta sam se divio slikama neobične romaničke katedrale u Traniju, smještene tik uz more. A sada ću je za 2-3 sata vidjeti uživo. Ne vjerujem! Sjetio sam se kako je Kraljica rekla Alisi "Kad sam bila tvojih godina ponekad sam povjerovala čak u šest nemogućih stvari prije doručka.“, i shvatio da je za mene odlazak u Trani upravo iz kategorije takvih nemogućih stvari. I to ne samo zato što još nisam doručkovao. Ujutro uzimamo Mazdu iz garaže u Napulju i krećemo u smjeru Barija, autocestom A16, koja se još naziva i Autocestom dvaju mora jer spaja Tirensko more s Jadranskom. Iako sam ja bio spreman na to da će Mazda na sebi kao uspomenu na boravak u Napulju zadržati barem nekoliko friževa, što od ovih iz garaže, što od same vožnje po Napulju – na kraju je eto sve prošlo bez ijedne ogrebotine.
     Hitamo prema Jadranu. Na izlasku iz Napulja kiša se pojačava, te uskoro prelazi u vrlo jak pljusak. Ne možemo voziti više od 80 km/h po autocesti. Krstarimo po provinciji Avellino, koja je zavičaj mozzarelle. Kiša još sumanutije pada, kolnik je pun vode, vozimo 50 km/h, još će nas i bivoli početi prestizati. Kod čvora Benevento kiša počinje jenjavati. Pred nama se sada prostiru jarko zelene livade Irpinije, koja je ovdje manje brdovita negoli u okolici Avellina. Mene su te pitome irpinijske livade potpuno osvojile. Ponajviše zato jer su me podsjetile na krajolike Basilicate – talijanske regije koju smatram najljepšom po pitanju autentičnosti. Koliko sam puta s oduševljenjem gledao slične fotografije Basilicate. Tada sam povjerovao u drugu nemoguću stvar istog dana – da ću vidjeti Basilicatu. Bila je to ujedno i posljednja nemoguća stvar u koju sam povjerovao jer smo ubrzo skrenuli na neko odmorište na doručak Wink.


3. Apulija i Basilicata


     Iz Kampanije prelazimo u Apuliju. Prestala je kiša, ali puše jak vjetar. Dobro je to jer znači da smo blizu mora! Krajolik je sličan kao i prije, s livadama čija je trava neobično intenzivne zelene boje. Skrećemo na odmorište Ofanto na doručak. Lijepo se primjećuje kako s približavanjem sjeveru rastu i cijene. Na primjer sfogliatella – čuveno napolitansko pecivo u obliku školjke, s ricottom – koje u Napulju košta 0.60 – 0.80 €, ovdje u Apuliji je 1.20 €. Još sjevernije, u Markama, je 1.60 €, a kraj Venecije je 2.40 €. Osim hrane, u Ofantu konzumiramo i interakciju s ljubaznim konobarom. Čudi se što ima goste koji mu se obraćaju na engleskom, kaže da to nije baš često. Izvrsno, to nam je znak da smo uspjeli prodrijeti u neturističke dijelove Južne Italije! Nakon doručka vraćamo se na autocestu. I… U jednom trenutku na horizontu ugledam planinu. Nema dvojbe – to je ugasli vulkan Monte Vulture, u Basilicati. Izgleda da se mnoge naizgled nemoguće stvari mogu ostvariti, ako povjerujemo u njih. Naravno, treba hrabrosti kako bi se savladao strah. Ali nas su Napolitanci svojim primjerom poučili hrabrosti.
     Basilicata je ruralna i siromašna regija, najslabije razvijena od svih 20 talijanskih regija. No baš zato je ostala sačuvana, prelijepa i autentična. Basilicata, koja obuhvaća prostor nekadašnje rimske provincije Lukanije, površinom je mala, ali je zato iznimno raznolika. Dakle, nešto kao Hrvatska Smile. Ima i izlaz na dva mora: Tirensko i Jonsko. Sada nam je tako blizu ali nemamo vremena razgledavati je budući da je put do Zagreba još dugačak. Obitelj Francisa Forda Coppole, redatelja trilogije „Kum“, potječe iz Basilicate. Kratak film u kojem Coppola govori o ovoj jedinstvenoj regiji, koja se nalazi između pete (Apulija) i prstiju (Kalabrija) talijanske čizme, odlično predstavlja Basilicatu:

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

     Bližimo se Traniju praćeni nebrojenim plantažama maslina. More je nadomak. Imam prijatelja u nedalekom Tarantu, pa sam ga bio pitao je li u Apuliji, kao i u Napulju, opasno ostaviti auto stranih tablica na ulici tijekom dana na sat do dva. Giovanni mi je savjetovao da auto svakako ostavim na čuvanom parkingu s naplatom, i bez ikakvih vidljivih stvari u autu. Dakle, situacija nije baš dobra ni ovdje što se tiče sigurnosti. Ali kao što je Ranko Marinković parafrazirao poznatog Sicilijanca Arhimeda – „Tijelo uronjeno u strah gubi onoliko od svoje smrtnosti koliko teži istisnuti strah.“, pa smo odlučili ugrabiti djelić svoje besmrtnosti i svejedno poći u Trani. Prvotno planirano kupanje u Jadranu ne dolazi sada u obzir zbog jakog vjetra i relativno hladnog vremena, iako smo u Amalfiju bili pregrizli to što je more bilo samo 15°C, i svejedno se okupali. Ali to kupanje u Tirenskom moru i cjelokupan posjet Amalfitanskoj obali ostavljam za poseban putopis.
     Ulazimo u Trani. Garmin nas opet krivo vodi - kroz industrijsku zonu, čija opustjelost zastrašuje. Ali nam je naravno i drago što vidimo nereprezentativne dijelove grada. Katedrala je doista divna uživo. More je ružno, uopće se ne može usporediti s našom obalom Jadrana. Ali doživljaj Tranija je velik. Neki dijelovi Tranija podsjećaju na naselja u grčkom arhipelagu Cikladi. Zatim, neobične su mi ulice u centru grada s po dvije prometne trake, a popločane golemim kamenim pločama. Kao da vozimo po rimskom amfiteatru. Baš intenzivno doživljavam ovaj grad. Kao da se nalazim u magičnom Macondu iz Sto godina samoće. A gledam Jadran u daljinu, i šiba me vjetar. Točno preko puta, s druge strane Jadrana je Šipan, predivni Šipan, udaljen samo 200 km. Inače, na zapadnoj obali Jadrana snijeg nije rijetkost, i padne barem jednom svake godine. Za razliku od naše istočne obale, ali i za razliku od istočne obale Tirenskog mora. U Napulju je u zadnjih 45 godine snijeg pao samo jednom.
     Nastavljamo put prolazeći kraj Foggie, trećeg najvećeg grada u Apuliji. Uskoro se pred nama počinje nazirati Monte Gargano – visoravan na istoimenom apulijskom poluotoku. Na Monte Garganu, na 565 m nad morem, smjestio se grad San Giovanni Rotondo, koji je jedno od najvažnijih svetišta Južne Italije. Tamo se nalazi svetište Svetog Padre Pia. Kapucin Padre Pio bio je još za života obožavan u narodu. Posebno je bio čuven po svojim stigmama. Rođen je u Pietrelcini kraj Beneventa, u Kampaniji, a od 1916. do smrti (1968.) živio je u San Giovanni Rotondo. Tamo je osnovao i bolnicu Casa Sollievo della Sofferenza (Kuća ublažavanja patnje) koja danas slovi kao jedna od najučinkovitijih europskih bolnica u izlječenju bolesnika. Padre Pio je proglašen svetim 2002. godine, a svetište je izgrađeno u San Giovanni Rotondo 2004. godine.
     Osim kao svetac, Padre Pio se uvriježio kod ljudi u Južnoj Italiji i kao simbol južnotalijanskog identiteta. Papa Pavao VI, za čijeg je pontifikata Padre Pio umro, o njemu je rekao: „Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne!“. Takva karakterizacija je kao naručena za Južnu Italiju, gdje se ljudi lako identificiraju s odsustvom osobina mislilaca, učenjaka ili bogataša. Mnogo puta smo na cestama Južne Italije vidjeli slike Padre Pija na autima, te posebno na kamionima i autobusima. Nismo imali pojma tko je lik na slikama, pa smo pitali Giuseppea da nam objasni. U Apuliji je obožavanje Padre Pia posebno inflatorno. Upaljači Padre Pio, šilterice Padre Pio, satovi Padre Pio, razni suveniri, čak i flaširana voda Padre Pio! Ah, tako tipično južnotalijanski.


4. Posjet rodnom gradu Rocca Siffredija


     Nastavljamo vožnju prema sjeveru. Odjednom se pred nama stvore otoci!? Nekoliko sekundi sam bio zbunjen i izgubljen, ali kao ljubitelj i poznavatelj otoka brzo sam se pribrao i skužio da su to Tremiti. Tremiti su praktički jedini talijanski otoci u Jadranu. Oni čine arhipelag od 5 otoka, od kojih su dva nastanjena. Ukupan broj stanovnika je oko 370. Taj neočekivani susret s Tremitima me baš obradovao! Palagruža je od Tremita udaljena 70 km. Nevjerojatno je koliko smo duboko južno u Italiji, a opet toliko blizu Hrvatskoj!
     Uskoro ulazimo u još jednu od regija Južne Italije – Molise. Znam da ovdje žive Moliški Hrvati, kao autohtona hrvatska manjina. Nije mi nikad bilo jasno što se njima dogodilo i kako su se našli ovdje. Jesu li oni ribali, pa se izgubili, došli na zapadnu obalu Jadrana i ostali ovdje? Sjećam se kad su Delboy i Rodney išli barkom na more ispred Hulla, pa je pala magla i nisu se znali vratiti. Kada su ugledali trajekt koji Hull, u sjevernoj Engleskoj, povezuje s belgijskom lukom Zeebrugge, odlučili su ga slijediti. Jesu li tako stigli natrag u Hull? Ne, nego u Zeebrugge Smile. Sve mi se čini da je i s Moliškim Hrvatima bila neka slična priča...
     Molise je mala regija, pa je brzo prelazimo, i ulazimo u Abruzzo – najsjeverniju regiju Južne Italije. Namjerili smo se na grad Ortonu. U WW2 Ortona je bila poprište Bitke za Ortonu - izrazito krvavog sukoba na kraju prosinca 1943. između njemačkih i kandaskih snaga. Kanađani su pobijedili, ali je zbog žestine borbi, Winston Churchill Ortonu nazvao “Mali Staljingrad”. U gradu postoji veliko kanadsko vojno groblje. Hitler je pred bitku naredio zadržavanje Ortone pod svaku cijenu zbog njene iznimne strateške važnosti. Naime, Ortona je jedna od rijetkih talijanskih istočnih luka s dubokim morem (druge dvije su Bari i Taranto, koje su znatno južnije).
     Baš u toj luci je od svoje šesnaeste godine radio Rocco Antonio Tano. Rođen 1964. godine ovdje u Ortoni, na obali Jadranskog mora, Rocco Tano je pod pseudonimom Rocco Siffredi postao vjerojatno najpoznatiji porno-glumac svih vremena. Njegov veliki penis mami ženske uzdahe, a kod muškaraca stvara zavist. Ali nije stvar samo u tome. Rocco zna pristupiti ženi, pristupiti joj s poštovanjem. Rocco se zna diviti ženi, zna je oduševiti. No, i sam je rekao kako žali što u filmskom žanru u kojem on glumi te finese rijetko mogu doći do punog izražaja. Ali Rocco je u svemu poseban jer je i iz Južne Italije i s Jadrana Wink Smile.
     Mi nastavljamo prema sjeveru. Prolazimo kraj Pescare – najvećeg grada u regiji Abruzzo – te pokraj popularnih ljetovališta Silvi Marina i Pineto. Uskoro iz Abruzza prelazimo u Marke, koje ne spadaju više u Južnu Italiju već u Srednju. Zamjećujemo da krajolici u Markama nisu tako impresivni kao oni južniji. Kraj Pesara, sjeverno od Ancone, tankamo Mazdu. Ja preuzimam volan, kao najodmorniji od nas budući da su Marin i Andrija cijelu prethodnu noć slavili s igračima Juga! Imamo još oko 640 km do Zagreba, a već se lagano mrači. Vozimo 160 – 170 km/h. Između Riminija i Bolonje su po tri prometne trake u svakom smjeru na autocesti, ali svejedno je velika gužva. No, mi nismo ni najmanje nervozni.


5. Samo je jedna Sicilija!?


     Odlazimo iz Južne Italije prepuni utisaka i dojmova, mnogi od kojih su tako veliki da su još nesređeni u nama. Vidjeli smo i iskusili mnogo toga. Ali najvrednije je to što smo se mi družili i zbližili. Južna Italije nije bila uzrok tome već povod. Zato se mi u Zagreb ne vraćamo tužni što odlazimo iz Južne Italije, nego se osjećamo ushićeno. Netko u blizini Venecije je to shvatio, pa nam je priredio krasan vatromet baš kad smo prolazili tim krajem Smile.
     Nakon završetka Final4, Andrija me izvijestio da je Pro Recco zakapario organiziranje tri iduća turnira Final4, te da će se 2011. i 2013. oni svakako održati u Italiji, dok će 2012. biti ponovno u Rijeci. Andrija je predvidio da bi se nagodinu Final4 mogao organizirati u Rimu ili u Cataniji. Budući da je sjedište LEN-e sve do nedavno bilo u Rimu, te da guzice poput Lonzija i Birrija vole putovati na divna mjesta, poput Napulja, ja sam prilično siguran da će Catania biti domaćin. Tim više što nikad nije bila domaćin, dok je Napulj bio tri puta u zadnjih 14 godina, koliko se i igra Final4. Andrija i Marin, znajući za moju zaluđenost Sicilijom, također navijaju za domaćinstvo Catanije. Jer bismo svi htjeli i dogodine na Final4 biti u istom sastavu, i opet na nekom lijepom mjestu. S ovog Final4 ja sam se vratio kući u Zagreb s napolitanskim stanjem uma – vratio sam se ispunjenog srca!
     Dio srca ispunjava i žarka želja za Sicilijom, mada znam da me Sicilija sama po sebi ne može dodatno usrećiti. Bez obzira na to koliko Catania, Acireale, Ragusa, Modica, Noto, Capo Passero, Taormina, Aci Trezza ili Eolski otoci bili zanimljivi. Svi oni postaju lijepi tek onda kad je s tobom netko s kim možeš podijeliti svoje ushićenje, kao što su to u ovom slučaju bili Andrija, Marin, Hrvoje i Giuseppe, i s kime možeš nastaviti dijeliti ushićenje i nakon odlaska s lijepog mjesta. Razumio sam to i prije, ali naš boravak u Napulju mi je sada omogućio da to i osjećam. Izgleda da je za prelazak s razumijevanja na osjećanje uvijek nužan vlastiti doživljaj.
     Jedva čekam da vidim kako će Sicilija utjecati na mene! Nakon iskustva Napulja svjestan sam da taj utjecaj ne ovisi puno o Siciliji samoj, nego puno više o tome koliko sam si ja spreman dopustiti njen utjecaj Wink. Tu komponentu ljepote Sicilije, koja nije ništa manje važna od plaže preplavljene mirisom mora i borova, moram dakle već donijeti u sebi. Onda sam ja zapravo kao - neka druga Sicilija. Pitam se jesu li južni Talijani oduvijek znali i osjećali ovu višeslojnost sreće. I jesu li po njoj, u metafori, svoju državu bili nazvali Kraljevstvo dvije Sicilije Smile. Nemam pojma, ali sam iz ovog izleta u Napulj naučio da je Južna Italija, unatoč svojim prekobrojnim nesređenostima i manama, danas ipak skladno kraljevstvo upravo takvih dviju Sicilija! Kraljevstvo otvorenih ljudi okruženih prirodnim ljepotama.



p.s. Više fotografija vezanih uz ovaj članak možete pogledati na Facebook profilu korisnika Mirko Baćani (za pregledavanje tih fotografija nije potrebno imati Facebook account): link na album.
Posljednja izmjena Utorak, 13 Srpnja 2010 07:50
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
malo pojašnjenje glede idućeg final4-a. mirko je kao slijedeću najpoželniju destinaciju odabrao siciliju i onda je zaključio da bi bilo baš odlično da iduće godine u palermu bude final4. ja sam mu odgovorio da je catania izglednija opcija s obzirom na da je tamo klub dosta jači... a ovo da je sicilija kandidat za dogodine je samo projekcija želja iz poviše objašnjenog :), ali slažem se da bi to bilo baš odlično, ako već mora bit u italiji.
avatar mirko
0
 
 
hehe... a gledaj, ti si bio rekao da će biti u Cataniji ako bude na siciliji, a ja sam samo zanemario taj "AKO" :-D točno,Final4 na Siciliji je najprije bio samo projekcija mojih želja, a sada je naša zajednička želja :-) Da citiram jednu svoju rečenicu iz gornjeg putopisa - "Izgleda da se mnoge naizgled nemoguće stvari mogu ostvariti, ako povjerujemo u njih." ;-) Uostalom, znam da ćete ti i Marin po tom pitanju još ugodno pričati s Birrijem na europskom prvenstvu u zagrebu u rujnu :-)))
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo