Početna Škura bura BATE, PREZIME MU JEDVA ZNATE
BATE, PREZIME MU JEDVA ZNATE PDF Ispis
(11 ocjena, prosjek: 4.64 od 5)
Škura bura
Autor Marole   
Srijeda, 23 Studenog 2011 20:06

Milijarder Michel Platini jednog je dana uhvatio sam sebe kako ga bez štednjaka peče savjest. Na kraju pečenja probudio mu se altruizam – opaka bolest koja s vremena na vrijeme opeče bogataše – pa nemaju mira, nego moraju nekako pomoći siromašnima. Organizirao je Michel tako nekakave orgije pod nazivom Liga prvaka, pozvao svoje prijatelje bogataše, ali isto tako na totalno zaprepaštenje Udinesea, Seville, Twentea..., i neke tamo siromahe čudnih imena – Viktoria Plzen, Bate Borisov, Otelul, Dinamo Zagreb...


Kao pravi velikodušni francuski kavalir Platini je za zabavu osigurao najbolje kurve i najboljI kokain kakve Liga prvaka kao najveća svjetska perilica love i zaslužuje. Ušetali tako legalno s pozivnicom u to kremasto društvo i ovi spomenuti siromasi. Ali na eventu nije sve išlo tako glat, kako li je tata europskog nogometa zamislio. Krenuo tamo Dinamo guzit neku rusku sponzorušu, ali došao Ronaldo i rekao da ne može. Pri tom dodao da mu ne zvižde i ne zavide što Ruskinje više padaju na njega, nego na njima dobro poznati naziv ubogog kolektiva. Pa se potom Dinamo okrenuo prema medenoj tamnoputoj ljepotici, ali čim se probao malo upucavat, došao Gomis i upucao ga projektilom.

Bati Borisovu, pošto dolazi iz diktatorske zemlje, napet je bio kokain. O'šo Bate, ono nosom znate, ali došao Messi i potjerao ga. Viktoria Plzen pak je bila najneurotičnija: malo je išla naprijed lijevo po kokain, malo desno po speed, malo gore po kristale, malo dole po jebačinu, ali čim bi se uputila, Ibrakadabra i njegovi kompanjoni bi je vraćali na svoju polovicu što su svjedoci ove zabave okarakterizirali na način da Milan s Plzenom igra Viktorije. Otelul je opet s druge strane htio dohvatiti kakav dobro pečen but od oteljene krave, pa potom i desert, ali čim je zagrizao prvi griz, Benfica ga je zaustavila u blagovanju. Kolač Lige prvaka ostao im je dalek kao Pluton od Zemlje, ali i od statusa planeta također.

Za to vrijeme blizanci Manchester, Barcelona, Chelsea, Real, Bayern šmrkali su i guzili, kupali se u šampanjcu i kavijaru, pa opet šmrkali... Vidjeli Dinamo, plzenska Viktoria, Otelul i Bate, prezime mu jedva znate, da su na ovoj zabavi nepoželjni: nisu ništa uboli, čak se nisu našli ni u kakvoj šansi da ubodu, malo se deprimirali, pa se odlučili vratiti doma – tamo gdje su zabave skrojene po njihovoj mjeri. Gledao ih Platini kako s terena Lige prvaka odlaze pognute glave i razmišljao kako bi (nogometni) svijet bio puno bolje mjesto da tu i tamo bogatuni nemaju neugodnih altruističkih napada.
Ograničenje na pet stranaca i salary cap u trenucima slabosti nikada mu nisu padali na pamet.

 

Iako smo u ovom slikovitom uvodu rekli sve što smo htjeli, ipak ovaj tekst moramo malo proširiti i dodati mu neke činjenice kako bi se uklopio u novinarske okvire. Pa da krenemo s govorancijom prvog čovjeka europskog nogometa:

- Nadam se da ću jednog dana uručiti pehar Lige prvaka kapetanu Hajduka – napisao je u svojoj čestitci predsjednik UEFA-e Michel Platini povodom Hajdukovog 100. rođendana.

Slatka je zaista ova predsjednikova čestitka koja se nažalost nikad neće ostvariti. Istina je da je Platini svojom reformom sustava Lige prvaka, zbog koje je među ostalim i dobio mandat predsjednika UEFA-e, omogućio malim klubovima poput Dinama nastupe u najelitnijem svjetskom klupskom natjecanju, no isto tako Francuz je omogućio velikim klubovima da napucavaju te siromase čak i s B momčadima.

Konkluzija: Utakmice Lige prvaka po skupinama  postale su dosadno natjecanje gdje se sve unaprijed zna (osim skupine gdje je ciparski Apoel – iznimka koja potvrđuje pravilo), gdje nema neizvjesnih utakmica, gdje ekipe poput Ajaxa prodavaju ulaznice za Real plus besplatno za Dinamo jer ne bi napunili stadion, gdje su derbiji ostavljeni za proljeće kada ove loše ekipe napuste natjecanje.

No nije samo problem u 'siromasima'. Ogromni, zaista ogromni novac koncentrirao se u svega nekoliko klubova, tako da ni puno ozbiljnije ekipe od Dinama, kao što je primjerice Arsenal, nemaju nikakve šanse za osvojiti trofej u sezoni. Danas na europskoj nogometnoj karti postoji svega nekoliko ekipa koji su u stanju osvojiti Ligu prvaka: dva Manchestera, Barcelona, Real i možda Bayern, jedini klub koji od svih navedenih koji godinu završi s prihodom, a ne ogromnim minusom. Najgore od svega je što su i prvenstva u čak četiri od pet najboljih europskih liga unaprijed riješena. Prvak Njemačke biti će Bayern, prvak Španjolske Barcelona ili Real, prvak Engleske netko iz Manchestera dok će francuski prvak najvjerojatnije postati PSG – klub koji odnedavno ima novog jako bogatog vlasnika i koji bi prema svemu sudeći trebao poći stopama ovih navedenih klubova.

Paradoksalno je da je trenutno najzanimljivija europska liga Serie A, natjecanje koje se iz godine u godinu sve više srozava i gdje su stadioni više prazni, nego puni. Razlog je očit – bogati šeici još uvijek nisu posegnuli za talijanskim klubovima zbog više razloga: veliki neupotrebljivi stadioni, neriješen problem huliganizma, korupcija, namještanje utakmica. Međutim i tamo se stvari pomiču. Tako je ovo ljeto Roma dobila novog vlasnika (ujedno i jedini vlasnik koji nije Talijan) koji je već doveo sedam, osam novih igrača i ne misli stati na tome. Kroz nekoliko godina, veliki incestitori mogli bi ući i u manje talijanske klubove kao što su to već napravili u Španjolskoj s Malagom.

Nije problem u investiciji kao investiciji, već u prekomjernom kupovanju zvijezda. Tako napad Manchester Cityja ima Džeka, Aguera, Balotellija, Teveza, a do nedavno su imali i Robinha. Mjesta je samo za dvojicu dok drugi griju klupu. I to kakvi igrači. Reći će mnogi kako treba imati dvije momčadi kako bi kvalitetno igrao tri natjecanja pogotovo ako ti se netko ozlijedi. Jest, to je točno, ali činjenica je da mnogi igrači i propadaju na taj način, a kvaliteta lige opada.

Rješenje je poprilično jednostavno, ali i poprilično neprovedivo. Ograničenje broja stranaca na pet igrača. Jednostavno je jer na taj način Dinamo, Bate ili netko treći ne bi bili samo statisti u Ligi prvaka, samo natjecanje bi se jako pojačalo, isto kao i nacionalne lige, svi bi najbolji igrači igrali, a mnogi od njih i u manjim klubovima. Zašto ne u Dinamu ili Hajduku?

Međutim neprovedivo je još od slučaja Bosman koji je upravo srušio to pravilo o ograničenju broja stranaca. Podsjetimo, sud je njegovom slučaju presudio kako su nogometaši u EU, isto što i radnici – mogu se slobodno kretati unutar granica poput ostale radne snage ili robe. Europski nogomet tom se presudom iz temelja promijenio.

Nekad su svjetske nogometne zvijezde poput Diega Maradone, Gabriela Batistute ili Claudija Caniggie zbog ograničenja broja stranaca igrali u manjim klubovima (Napoli, Fiorentina, Atalanta), a danas je nezamislivo da Messi igra recimo u Bariju gdje su tih godina igrali zvijezde poput napadača engleske reprezentacije David Platt i(li) kreatora igre hrvatske reprezentacije Zvonimira Bobana.

No, sigurno postoji neka pravna mogućnost koja bi vratila ovo pravilo. Ali ono zasigurno ne odgovara najbogatijim klubovima. Da je to pravilo na snazi Real ili Barcelona bi se itekako namučili s Dinamom, jer za Real ne bi u prvoj postavi igrala samo tri Španjolca, a za Dinamo bi vjerojatno još uvijek igrali i Modrić i Čorluka, i Eduardo i Mandžukić, a danas je to igra mačke i miša.

Ne samo da danas u Europi nogometaši iz EU nisu stranci, već to nisu ni oni iz Južne Amerike. Tako mnogi klubovi u prvoj postavi broje sedam ili osam Argentinaca ili Brazilaca. Lako dobiju državljanstvo jer se uvijek nađe neka baba ili djed iz Europe.

Stoga ne čudi da ponekad u prvoj postavi Chelseaja ili Arsenala ne igra nijedan Englez. Nije jasno kako li se samo navijači mogu poistovjetiti s tom ekipom. Ne samo da ne igra nitko iz tvog grada za tvoju voljenu momčad, već ni iz tvoje države. A samim tim pati i nacionalna selekcija, uzmimo baš kao primjer Englesku koja se godinama muči s rezultatima na velikim natjecanjima, a ponekad se tamo uopće ni ne plasiraju.

Apsurd je očit: s jedne strane Platini dopušta malim klubovima nastup u Ligi prvaka dok s druge najbogatiji klubovi gomilaju najbolje igrače i time ubijaju svu natjecateljsku draž.

Zamislite samo kako su osjećaju navijači Athletic Bilbaa dok gledaju ovo stanje europskog nogometa, a njjihov voljeni klub nema nijednog jedinog stranca, da stvar bude apsurdnija ni Španjolca. Oni su jadni svjesni da njihov klub, ako se ne dogode neke radikalne promjene, više nikad neće osvojiti nijedan trofej.

Isto kao što ni navijači Hajduka neće dočekati da Platini preda pokal Lige prvaka njihovu kapetanu.

Stari je francuski fantasista zaista pravi licemjer kada u čestitki može napisati ovako nešto, bez da mu salary cap ili ograničenje na pet stranaca padne na pamet.




SALARY CAP

Jedno od rješenja za europski nogomet moglo bi biti i uvođenje Salary Capa. Salary Cap je dogovorena gornja granica iznosa koju ekipe mogu potrošiti na plaće igrača u jednoj godini. Time momčadi postaje izjednačenija po kvaliteti, a i troškovi se na taj način lakše kontroliraju. Doduše veliki prijepori postoje i u Americi. Salary Cap se često mijenja, a uzrokuje i štrajkove poput ovog aktualnog zbog kojeg NBA još uvijek nije počela.

Zanimljivo da su prije nekoliko godina talijanska Serie A i engleska Premier League razmatrali mogućnost uvođenja salary capa, no to je ostalo tek u povojima. Razlozi su logični. Ili će salary cap uvesti sve lige po jednakim uvjetima ili to jednostavno neće zaživjeti.

Koja korist od salary capa u Italiji, ako ga nema u Španjolskoj? Igrač jednostavno ide gdje je bolje plaćen. Također problem je i što UEFA ima vrlo malo ovlasti za nacionalne lige tako da ona sama ne može nametnuti salary cap. Problem su i različiti porezni sustavi europskih zemalja. Recimo kako natjerati Monaco na plaćanje poreza u salary capu kad on dolazi iz državice gdje nema poreza na dohodak. U Americi i Kanadi ovakvih problem nema: njihove pokrajine i države jako se malo razlikuju po pitanjima poreza.

Također problem je i s različitim valutama. U Engleskoj je na snazi funta dok je drugdje većinom euro. S obzirom da se tečaj stalno mijenja, salary cap bi i ovdje naišao na probleme. U Sjevernoj Americi su to uspjeli riješiti. Recimo u NHL-u igračima iz kanadskih momčadi plaća se isplaćuje u američkim dolarima.

Doduše, i u Europi bi se uz kvalitetan dogovor sve to dalo napraviti, jer postoje takvi primjeri i na Starom kontinentu: Ragbi liga Super League koristi salary cap isto kao i europska hokejaška liga Continental Hockey League. Oni bez obzira na različite poreze i različite valute provode salary cap.

Što se tiče salary capa u nogometu, on za sada naravno postoji samo u Sjevernoj Americi, ali i u Australiji.


SERIE A U DOBA OGRANIČENJA BROJA STRANACA

Pogledajte samo koji su igrači stranci igrali u talijanskim klubovima početkom devedesetih u vrijeme ograničenja broja stranaca, odnosno zašto je liga bila tako izjednačena, te zašto su u to vrijeme prvaci mogli biti Napoli i Sampdoria, a nekoliko godina ranije čak i Verona.

Atalanta – Claudio Caniggia
Bari – David Platt, Joao Paulo, Zvonimir Boban
Genoa – Tomas Skuhravy, Carlos Aguilera
Inter – Lothar Matthaus, Jurgen Klinsmann, Andreas Brehme
Juventus – Jurgen Koehler, Julio Cesar, Stefan Reuter
Milan – Marco Van Basten, Ruud Gullit, Frank Rijkaard
Roma –Abel Balbo, Rudi Voeller, Thomas Haessler, Aldair
Napoli – Diego Maradona, Alemao, Careca, Laurent Blanc
Sampdoria – Srećko Katanec, Andriy Mihaljičenko, Toninho Cerezo
Fiorentina – Gabriel Batistuta, Dunga, Dr Socrates
Lazio – Carl-Heinze Riedle, Ruben Sosa, Paul Gascoigne
Parma – Tomas Brolin, Claudio Taffarel, Faustino Asprilla
Torino – Enzo Scifo, Martin Vasquez, Walter Casagrande, Toni Polster
Cagliari – Enzo Francescoli
Udinese – Zico
Brescia – Gheorghe Hagi, Josef Guardiola
Verona – Preben Elkjaer

Posljednja izmjena Srijeda, 14 Prosinca 2011 15:22
 

Komentari

avatar Božinovski
0
 
 
po meni najbolja stvar je ogranicenje stranaca, ali ne prijavljenih vec onih koji mogu ucestvovati u utakmici, na npr. 3. splasli bi mancester cityji i slicne momcadi, makar bi se okrenuli eng. igracima ili domacim ovisno u kojem slucaju i tocno, sa samirom hrvatinom, dinamo bi izgledao puno kvalitetnije, a kad bi zamjenili rukavinu i potentnije:)
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo