Početna Škura bura HVALI MORE, DRŽ' SE OBALE BJELOKOSTI
HVALI MORE, DRŽ' SE OBALE BJELOKOSTI PDF Ispis
(16 ocjena, prosjek: 3.50 od 5)
Škura bura
Autor marole   
Utorak, 14 Veljače 2012 14:41

Amadou N'guessan je osmogodišnjak i živi u sjevernom predgrađu Abidjana, glavnog grada Obala Bjelokosti. Amadou ni po čemu nije poseban mladi Bjelokoščanin – on, majka i još sedmero braće i sestara živi u napuštenoj kamp prikolici od kojih tridesetak kvadrata. Amadou, osim što prosi i katkad ukrade kakvu sitnicu, igra i nogomet. Više-manje zna sve o životu, isto kao i odrasli Bjelokošćani: siromašan je i ne razbija brigu zašto je tomu tako, žene ne razumije, isto kao i niti jedan stari(ji) muškarac, a život mu se okreće oko nogometa.

I o toj igri zna sve što i odrasli: problem svake afričke ekipe od australopitekusa koji se razvijo u Africi i otamo pokorio svijet pa sve do danas je – vratar – taj opjevani živopisni statist za kojeg mnogi kažu da nije nimalo bolji od kamena, ali ne vratara Kameruna Idrissa Carlosa Kamenog, nego pravog pravcatog kakvog ima diljem obale Obale Bjelokosti. Zna mali Amadou, pričao mu je o tome dundo Youssouf, sve velike afričke momčadi u povijesti – strašni Kamerun iz 1990 predvođen Rogerom Millom, pa nepobjedivu Nigeriju iz 1994. s Danielom Amokachijem, pa Senegal 2002. s Papom Boubom Diopom i El Hadji Dioufom, pa opet Kamerun s Samuelom Eto'om, pa Liberija, Južna Afrika, Togo...sve su te momčadi, uključujući i ovu današnju Obalu Bjelokosti koju mali Amadou živo prati i sve o njoj zna - ne treba mu o tome dundo Youssouf ništa pričati -  imale jednak problem – lošeg vratara i neorganiziranost, odnosno taktičku nedisciplinu bez obzira na broj zvijezda iz bogatih europskih klubova.

-Znaš Amadou – govorio bi dundo Youssouf spremajući se na posao u luku – da mi Afrikanci imamo bolje vratare, već bi osvojili nekoliko Mundijala. Koliko je kod nas prokletstvo s njima, najbolje pokazuje Khalid Askri iz Maroka. Vratar ti jedino nikada ne može biti kriv kod izvođenja jedanaesteraca, ali Askri je pokazao da afrički vratar kosi i taj temelj nogometne filozofije.

-Ali dundo Youssoufe, ni Barcelona u povijesti nije nikad imala nekog vratara, pa je opet Barcelona i osvaja sve živo. Zašto onda Obala Bjelokosti ne bi osvojila barem Kup nacija kad već imamo Drogbu, Salomona Kaloua, Gervinha, Yayu i Kolo Tourea...?

-Ne govorim ti ja o Afričkom kupu nacija, ja ti govorim o Svjetskom prvenstvu. U Africi smo najbolji, to sigurno osvajamo.

-Ali zašto ova generacija nikad ništa nije osvojila? –opet upita Amadou onako kako djeca često opetovano zapitkuju.

-Nesreća, sinko. Drogba je u finalu protiv Egipta 2006., ne sjećaš se ti toga bio si još mali, promašio jedanaesterac. Ali takvom majstoru se to dvaput ne može dogodit...

Youssoufove riječi bi utješile malog Amadoua koji bi potom otišao na prašnjavu cestu nabijatu loptu čiji je geometrijski oblik više bacao na elipsu, nego na kuglu. Postavio bi ju je na sasušeni busen trave koja mu je, jasno, bila oznaka za jedanaesterac, a potom bi odmah i uzeo zalet. Sanjao bi da je na Stamford Bridgeu i da izvodi penal koji će Chelsea odvesti u finale Lige prvaka. Sve oči svijeta uprte su u štrkljastog Amadoua N'guessana s brojem 15 na leđima dok on pogledava prema nebu i namješta traku za kosu – za desetak godina imati će kosu do iza uha, kao Didier Droga, a u njegovu će slavu prvo nositi broj 15, a tek kada se dokaže uzet će jedanaesku – evo ga, govori spiker, N'guessan hvata zalet i........šalje loptu pod gredu. Kakva hladnokrvnost mladog Bjelokoščanina, vratar nije ni vidio što ga je snašlo, Chelsea je u finalu Lige prvaka....

Još je dva dana do početka Afričkog kupa nacija.

.................................................................................

 

Amadou se ta tri tjedna grizao kao nikada u životu. Svatko od vas pratitelja nogometa jako dobro zna da mu je prvo veliko natjecanje kojeg se odlično sjeća bilo upravo s osam godina koliko i on sada broji Nije mogao ništa jesti, a opet i da je, nikada toga u kući N'guessanovih nije bilo u izobilju. Majka mu je unatoč tome, čak primjetila i da je smršavio, iako je to gotovo bilo nemoguće za opaziti, jer je i inače (s)ličio na grančicu.

Obala Bjelokosti predvođena velikim Didierom Drogbom šetala se prvenstvom prema tituli – prije finala nije primila niti jedan gol , pa je građane logično  zahvatila prava sportska euforija, oružje se odložilo, kriminal je znatno pao, čekalo se veliko finale protiv Zambije koja se tu našla sasvim slučajno, nitko je tamo nije očekivao – što hoće reći – Slonove više-manje očekuje formalnost.

Iako vrlo mlad i neiskusan, znao je mali Amadou da nijedno finale nije lako pa čak ni ovo protiv Zambije, ekipe sastavljene od igrača za koje nikad nitko, sve do ovog prvenstva, nije čuo pa čak ni uža obitelj jer tko će popamtiti sva ta imena petnaestero braće i sestara. Sav je drhtao u iščekivanju velike nedjelje. Neće valjda njega kada za dvadesetak godina bude igrao za reprezentaciju uhvatiti ovakva trema.

Za to vrijeme dundo Youssouf, kao i svaki brižni stric, htio je svoga nećaka iznenaditi za veliko finale. Otišao je kao i svaki dan na posao u luku i otamo donio televizor veličine ekrana 56 centimetara iz kabine časnika Robe Stahora čiji je brod pod zastavom Atlantske plovidbe prije nekoliko dana uplovio u Abidjan, pa je Youssouf, s obzirom na poznatu činjenicu o budnosti hrvatske gvardije koja je u Obali Bjelokosti već postala urbana legenda, tog tjedna morao raditi prekovremeno.

Amadou je već rano ujutro obukao narančasti dres s brojem 11. Cijeli se dan osjećao nervozno i nelagodno: sušta suprotnost svim svojim sunarodnjacima. Oni su već bili spremni za veliko slavlje, a nervozi nije bilo ni traga.
No početkom drugog poluvremena, cijelu Obalu Bjelokosti zahvatio je nelagodan osjećaj. Nikako nisu mogli probiti Zambijce, iako su bili bolji, i što je utakmica više odmicala i Abidjan se odmicao od spokoja.

Međutim, sredinom drugog poluvremena Gervinho se sjurio prema šesnaestercu, nanizao je dvojicu protivničkih igrača koji ga sapliću i sudac svira penal.

K lopti kreće, a tko će drugi, nego idol svih Bjelokošćana od začeća pa do kasnog puberteta kada najčešće stradaju u uličnim borbama – Didier Drogba. Amadou je pokrio lice rukama, tek je malo s očiju pomakao prste da vidi što će napraviti slavni napadač. Vidi ga kako namješta loptu na isti onaj sasušeni busen kakav on ima ispred svoje kamp prikolice, sad će uzeti zalet, pogledati u nebo, popraviti traku za kosu, a onda je šutnuti pod prečku.
I bi sve tako, osim ovog zadnjeg. Šutnuo je Drogba loptu umjesto ispod, preko prečke, pa se potom okrenuo prema onom zločerstom busenu i počeo mu psovati majku floru koja ga je takvog retardiranog napravila da se njemu loptu odbije nebu pod oblake kojih u Obali Bjelokosti, by the cloud, nije bilo godinama. Gledao je mali Amadou kroz prste u pravom čudu Drogbu kako se svađa s busenom. Svijet mu se srušio – jednostavno nije mogao prihvatiti činjenicu da velikom, najvećem Didieru Drogbi smeta travnata izbočina, a njemu malom, najmanjem Amadouu nikada nije smetala da puca po zamišljenom golu i da ga, puno važnije, uvijek pogodi dok cijeli Stamford Bridge i dobar dio afričkog svijeta slavi crnoputog dečka s brojem 15 na leđima kako uvodi svoj Chelsea u finale Lige prvaka.

 

You need to a flashplayer enabled browser to view this YouTube video

 

-Jesi kreten – vikne Youssouf u smjeru Stahorove televizije – da si samo pogodio okvir, makar i brzinom reakcije hrvatske gvardije kad provaljujemo u kabine, vodili bi. Čak i da ti je Kennedy Mweene obranio lopta bi se nekako otkotrljala u gol, jer vječno je afričko proklestvo vratara, isto kao što je vječna ljubav gospodnja – zaključi stric ni sam ne znajući zašto je Isusa ubacio u finale afričkog Kupa nacija na  Stade d'Angondjé u Librevilleu.

Završila je utakmica, završili su produžetci, a pobjednika i dalje nije bilo. Jedino se znalo da Obali Bjelokosti na ovom Kupu nacija nitko živ nije zabio gol. Amadou je promislio da nikad nijedna afrička momčad nije imala tako dobru obranu i vratara. Je li to moguće, da s takvom obranom i vratarom opet nećemo osvojiti nikakav naslov?

Prve dvije serije prošle su na nevjerojatan način – svi izvođači koji tijekom 120 minuta igre ne bi pogodili ni slona da je zalutao na Stade d'Angondjé – gađali su rašlje, male mrežice, paučinu...

A onda je prema lopti krenuo izvođač Obale Bjelokosti Sol Bamba. Uzeo je kratak zalet, Mweene mu je pročitao stranu i lakoćom je skinuo.

-U devin kurac – vikne Youssouf.

Međutim, linijski sudac poništava penal, jer se Mweene kretao na crti – nikada nitko u povijesti nogometa nije vidio da se prilikom odlučivanja pobjednika na penale koristi takav radikalan potez, ali to je ona teorija o afričkom vrataru-baksuzu koji može i penal obraniti, a opet postati tragičar.

-Šta sam ti rekao?  - upita stric nećaka – Pazi koji su ovo pehovi u afričkih vratara.

Amadou nije razmišljao o vratarima. Njegove misli su ostale u 71. minuti kada je njegov idol, božanstvo Didier Drogba promašio penal za naslov afričkog prvaka, a majka Miriam ga je uvijek učila da su božanstva svemoguća, i da, kao što im i samo ime kaže, mogu sve, pa kako li je onda samo Drogbi mogao zasmetati smotuljak trave...?

Bez obzira što su njemu, misli ostale u povijesti, raspucavanje penala je kretalo prema budućnosti novog afričkog prvaka. Bamba je u ponovljenom šutu zabio, pa potom i cijela ostala treća i četvrta serija da bi u petoj prema lopti krenuo najveći tragičar u povijesti Bjelokošćanskog nogometa – njegovo veličanstvo Drogba.

-Je li lud ovaj Francois Zahoui?– reče Youssouf – Eto zašto nijedan domaći trener nije osvojio nikada nikakav naslov. Sve su uvijek osvajali stranci treneri. Gdje će staviti ovog tragičara da puca? Postat će jedini igrač u povijesti koji je promašio tri penala u finalima Kupa nacija? Gore je to nego promašiti tri penala na istoj utakmici kao što je napravio Martin Palermo.

Međutim, Drogba je bio hladnokrvan – zabio je onako kao što je Amadou zamišljao da će biti u 71. minuti. Ali sada je bila peta serija izvođenja penala i ništa još nije bilo gotovo. Sve do osme nastavili su pogađati rašlje – nikada u povijesti do ovih izvođenja strijelci nisu bili ovako točni.
A onda je ka lopti krenuo Kolo Toure, čovjek kojeg na ovom prvenstvu nije prošao nitko, pa ni on sam. Međutim Mweene mu je skinuo penal, i izgledalo je da će biti junak – Zambija treba zabiti i gotovo je. No Zambijcu je isto kao i Drogbi zasmetao busen, a lopta je završila u Atlantiku.

Opet afrički vratar nije heroj. Sljedeći izvođač je Gervinho – ni on ne može svladati busen, a lopta prelijeće Ekvatorsku Gvineju i pada u Bermudski trokut.

Ako Zambija zabije, po prvi put će osvojiti prvenstvo Afrike: Stophira Sunzu odlučio je stopirati busensko prokletstvo  - KRAJ.

Zambijci slave, Youssouf pičkara i nogom udara u Stahorovu televiziju, Amadou gleda u prazno, iako mu oči fiksiraju kapetana Obale, ili u prijevodu na hrvatski, lučkog kapetana.

Baš takav mu se u tom trenutku učinio Didier Drogba – kao pravi obalni kapetan – to su kapetani koji ne mogu voditi brod po uzburkanom moru afričkog kupa nacija nego samo po kamenu kojeg je, rekli smo, diljem obale Obale Bjelokosti u izobilju.

-Hvali more, drž se Obale Bjelokosti – eto to sad misli Amadou o svom domaloprijašnjem idolu.

Čak je i jedan Francesco, ne Totti, nego Schettino,  puno bolji kapetan od Didiera Drogbe. On je za razliku od Drogbe – zabio za Obalu – doduše brod, ali to je sada manje bitno.

Najbitnije od svega je, bitnije u ovom slučaju i od prokletstva afričkih vratara, čak i od naslova kontinentalnog prvaka, to da je Drogba promašivši jedanaesterac uništio dječački san o pogledu u nebo s oblacima (jer se igra u Engleskoj, a ne u Africi), a namještanju trake za kosu, o busenu, prečki, golu, finalu Lige prvaka – sve ono o čemu sanja mali Afrikanac - a znamo da sanja savršene nogometne snove koji su u javi rijeđi od kvalitetnog Youssoufovog ulova dole u abidjanskoj luci.

No bez takvih snova sutra nema ni Stamford Bridgea...

Posljednja izmjena Nedjelja, 11 Ožujka 2012 02:09
 

Komentari

avatar b/a
+1
 
 
Odličan tekst, a Robo Stahor je vrhunski involviran u njega ;)
avatar zambata
0
 
 
vrhunski tekst, samo si još trebo napisat šta je roba napravio ovome kad je puko nogom u televiziju
avatar marole
0
 
 
Roba ga nije vidio kad mu je ukrao televiziju iz kabine, a samim tim ni kad mu je puknuo ekran, ali da jest rekao bi mu: "Ej Crni, a bi li ti malo kurca graha?"
avatar Joshua
0
 
 
Robo Stahor :) :)
Genijalni Marole, bravo
avatar pero79
0
 
 
Slažem se, genijalno.
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo