Napeto kao u tvornici tregera koja je uništena privatizacijom Ispis
(15 ocjena, prosjek: 3.13 od 5)
Škura bura
Autor marole   
Subota, 24 Ožujka 2012 09:38

Bila je godina 2007. Slučajnom slučajnošću (jer još od 2005. nisam upijao prva kola Wimbledona) našao sam sebe kako gledam drugo kolo najpoznatijeg svjetskog turnira. Igrali su Tim Henman i Feliciano Lopez. Henman je servirao i jurio prema mreži, Lopez je cijeli meč osta(ja)o na osnovnoj liniji kao da ga je bilo strah - da je od mreže pa sve do vanjske linije za servis – minsko polje. Da ne duljim, Španjolac je pobijedio Henmana u pet setova u posljednjem njegovu nastupu na grand slamu u karijeri. Čudno je to bilo za gledat: Španjolci koji su se u Wimbledonu za vrijeme Samprasa, Ivaniševića, Henmana i ostalih tradicionalno opraštali u prvim kolima - jer im je igra servis-volej bila strana kao danas mladim Španjolcima zapošljavanje - kasnije su, kako vidimo, uspjeli pobijediti čovjeka od koga su svi strahovali na travi. Henman mi nikada nije bio posebno drag, a zna se i zašto, ali taj dan kada je izgubio uhvatila me tuga. Odletio sam do tastature zaliječiti bol i napisao pjesmu njemu (ali i svim ostalim bivšim herojima) u čast: Naslov joj je glup, ali takav je u originalu pa ga za ovu prigodu neću mijenjati – Wimbledon 2007:

 

Wimbledon
jagode sa šlagom,
centralni teren

Oblaci dohode,
stroj za aut zajebava,
Henman gubi

Kao posljednji Mohikanac,
prema mreži kreće,
trava je spora volej ga neće

I izgubi Tim,
zadnji romantik,
nekad predmet mržnje

Danas žal za Tim

kada su ljudi
u bijelom
servise odapinjali

I trčali u boj
prema mreži
ponavljajući mantru u sebi

Od nje
(što god ti sudba namijeni)
nikad ne bježi

 

Gotovo je, tenis je umro, rekao sam sebi gaseći kompjuter. Ivanišević se već umirovio, kao i Sampras, kao i Rafter, Krajicek, Becker, da ne spominjemo Edberga. Te 2007., kad se umirovio Zadnji Romantik, posljednji čovjek koji bi odapeo servis i jurnuo prema mreži, bez obzira što mu sudba namijeni, zaista sam mislio da je tenis umro. Međutim, tenis koji se igrao osamdesetih i devedesetih nije umro 2007, već  samo godinu dana nakon što je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon, točnije 2002.

Te su godine u finalu igrali Lleyton Hewitt i David Nalbandian, a da ih tamo nitko nije pozvao. Englezi, ali i čitav svijet pred malim ekranima u čudu je gledao kako ova dvojica misle da je mreža zona razdvajanja između Sjeverne i Južne Koreje i da tamo jednostavno ne smiju, jer će se odnekud pojaviti Šu Ku Mun i propucati ih.

To je bio meč koji je promijenio povijest tenisa. Od tada pa sve do danas, tenis se svakim danom, svakim Wimbledonom, Indian Wellsom, ali i Umagom mijenjao brzinom svjetlosti, a u tom novom teniskom poretku mjesta za servise i voleje nije ostalo. Ostali udarci su se pojačavali i dok pišem ovaj tekst siguran sam da u istom trenutku Đoković, Nadal i Federer na treninzima jednoručnim i dvoručnim bekhendima postižu još veće brzine, još točnije udarce...Pa što je tu loše? Ništa, zaista je lijepo gledati Federera kako u polufinalu razmijenjuje udarce s Nadalom koji probijaju zvučne zidove, ima tu i skraćenih lopti, lobova, raznih nadigravanja - štono bi se reklo vica, neizvjesno je, prava teniska poslastica, a tako je i u drugom polufinalu gdje Murray vodi Đokovića dva nula u setovima, a onda izgubi meč.

Rekoh ti su mečevi zaista za sve teniske Bakaloviće i Butkoviće, ali problem je što u tim polufinalima uvijek igraju isti ljudi – ovi gore nabrojeni.

Prije su teniski zaljubljenici grandslamove pratili od prvog, drugog kola – recimo meč Henman-Lopez – a sada se prvi tjedan preskače u širokom luku, a bogami i dobar dio drugog tjedna i čeka se kada će u polufinalu bilo kojeg grand slama ili mastersa igrati prvi protiv četvrtog nositelja, odnosno drugi protiv trećeg – Federer protiv Nadala i Đoković s Murrayom.

Pazite ovaj podatak: od Wimbledona 2004. pa sve do danas, samo su dva igrača osvojila grand slam, a da se ne zovu Federer, Nadal ili Đoković. To su Marat Safin koji je 2005. slavio u Australiji i Juan Martin del Potro koji je 2009. pobijedio u SAD-u. Murray koji je vječiti sudionik polufinala, nešto manje finala, nije u karijeri osvojio nijedan grand slam na koji Britanija čeka još od Drugog svjetskog rata, no to je neka druga priča. Znači: od 31 posljednja odigrana grand slama, samo njih dva nisu završili u rukama Trojice mušketira.

Eh sad, postavlja se pitanje: Jesu li njih trojica toliko dobra, pa ih nitko ne može svrgnuti s prijestolja, ili je današnja konkurencija toliko loša da oni haraju bez problema? Vjerojatno je donekle točno i jedno i drugo, a kada tome (pri)dodamo i tehnologiju (novi materijali reketa, brže loptice, sporije podloge) jasno je i zašto je danas tenis poprilično predvidiv sport.
Jest, i onda je Sampras bio najbolji, ali njemu se puno češće događalo da je mogao izgubiti susret. Njegova konkurencija su bili Rafter, Agassi, Ivanišević, Edberg, Becker, Krajicek, Henman, Stich, Courier, Kafelnikov, Safin...

S druge strane svi bi oni bili statisti kada bi došli na Roland Garros tako da u Francuskoj nikada nisu slavili ni Sampras, ni Becker, ni Edberg (jedini od one stare garde koji je slavio na sva četiri grand slama bio je Agassi). Tamo su glavne uloge bile namijenjene drugim likovima – Bruguera, Moya, Muster, Kuerten, Costa, Chang, Corretja...

Tenis je tada stilski bio raznovrsniji, a samim time i neizvjesniji. I onda i danas bilo je prekrasnih poena, samo sada publika ne zna što to odigravaju Tsonga, Isner i Berdych, jer najveće svjetske turnire, današnji prosječni gledatelj počinje pratiti od polufinala.

A tamo su uvijek isti, skoro da se prvih pet kola ne treba ni igrati.


Sampras vs. Federer

Često se uspoređuje tko je veći tenisač – Sampras ili Federer. Po broju osvojenih grand slam naslova bolji je Federer – osvojio ih je 16 za razliku od 14 Samprasa. Ovdje se opet možemo vratiti na konkurenciju, ali to je zaista nezahvalno za usporedbu s obzirom na druga vremena. Zanimljivo je da Federer s najvećim rivalima ima prilično loše međusobne omjere: Nadal ga u međusobnim susretima vodi 18-10, a nevjerojatno zvuči podatak da ga i Murray vodi 8-7, iako je Federer bio bolji u većini grand slam dvoboja što ipak ističe njegovu šampionsku osobnost. S druge strane Federer vodi Đokovića 14 naprema 10, iako s obzirom na formu srpskog tenisača, to bi se vrlo brzo moglo promijeniti. Zaista bi bilo nevjerojatno da Federer, po mnogima  najveći tenisač u povijesti, ima negativan omjer sa svim ozbiljnim rivalima. No kako Švicarac trenutno igra teško će se to dogoditi. Njegovu formu vidjeli smo u Indian Wellsu.

Sampras pak s druge strane uredno je pobjeđivao svoga najvećeg rivala Andrea Agassija i ima pozitivan omjer – 20 naprema 14. Protiv Raftera još je impresivniji – dobio je 12 od 16 odigranih mečeva.

Također raritet je i da su Federer i Sampras odigrali i jedan jedini službeni meč i to 2001. godine u Wimbledonu  u 4. kolu. Federer je bio bolji u 5 setova i možda indirektno pomogao Goranu Ivaniševiću da osvoji svoj jedini grand slam. Jer da je opet nabasao na Samprasa...

Posljednja izmjena Nedjelja, 22 Travnja 2012 23:36
 

Komentari

avatar b/a
0
 
 
stvarno mi nije jasno da su morali toliko usporit i terene u wimbledonu kao i loptice. da nisu mogli ostaviti jedan turnir, pa taman bio i najveći, na kojem bi se i dalje isplatilo igrat servis-volej.
avatar perga
0
 
 
do 1988. se i Australian Open se igrao na travi...
avatar Zebra
0
 
 
Maro jesi ti popravio svoj tenis:)))
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo