Početna Škura bura TKO TEBE KRUHOM, TI NJEGA JADRANKAMENOM
TKO TEBE KRUHOM, TI NJEGA JADRANKAMENOM PDF Ispis
(14 ocjena, prosjek: 4.14 od 5)
Škura bura
Autor Marole   
Petak, 11 Svibnja 2012 10:31

Ne, ne, nisam spavao noćas. Ne ljutim se što sada ovaj tekst pišem mrtav umoran: prošla noć je bila jedna od onih kada razmišljate o (be)smislu života. A san protiv (be)smisla uvijek gubi.

Kao što to radi i Athletic Bilbao, nogometni klub zbog kojega nisam mogao pronaći REM, ne računajući naravno folder na desktopu moga laptopa. Baskijci su naime, u sinoć odigranom finalu Europske lige, izgubili od Atletica iz Madrida 3-0. Bio im je to drugi europski poraz u finalu Kupa (Lige) UEFA-e nakon što su 1977. u završnici poraženi od Juventusa, tako da su po broju europskih trofeja Baskijci gori čak i od Dinama – nemaju nijednu nijedincatu 'kantu'.

Sigurno se pitate zašto vam ovo pričam i kakve to veze ima s mojim nespavanjem, odnosno (be)smislom života. Pa da vam odmah kažem – ogromne. Svi mi danas živimo u dobu surovog kapitalizma gdje se loše odluke financijskih i političkih moćnika lome na našim leđima – mi smo ti koji stežemo remen iako smo za ovu trenutnu krizu krivi isto kao lički medvjed za zaštićenu hrvatsku vrstu zvanu javni službenik – znači nikako. Kako bismo prebrodili krizu svakim danom radimo sve više i više za sve manje i manje novaca dok u pozadini svira melem za naše uši: Slavko Linić na akustičnoj gitari i Radimir Čačić na basu recitiraju koje nas nevolje očekuju. Ode do Plutona struja, plin, voda, PDV, cestarina, ali i posao. „Ako nemate za struju, ne pričajte na telefon“ – highlights je njihova kantautorstva.

Kriza je, majku joj njezinu, zahvatila gotovo sve gospodarske grane. Međutim, to ne vrijedi za nogomet. Najvažnija sporedna stvar na svijetu iz godine u godinu 'trpi' sve veće prihode, raste prodaja TV prava, marketinški kolač svjetskih korporacija sve je izdašniji, rekordi u transferima ruše se kao na pokretnoj traci kineske tvornice gdje norma raste iz dana u dan kao riža poslije monsuna. Kao da se ta lova nikad nećeš zaustaviti, doći nekom svom kraju.

Tamo do početka devedesetih godina, nogomet nije bio toliko luksuzan kao danas, čak su neki klubovi poput Crvene Zvezde ili Steaue bez prevelikih problema mogli osvojiti Ligu prvaka. A onda je, danas već pomalo zaboravljeni Bosman, išao nešto prpati sa pravosuđem – svi mi dobro znamo kakve pravosuđe (p)ostavlja nuspojave svojim presudama – pa je tako i u ovom slučaju, bez obzira što je Bosman dobio spor, sve otišlo u onu stvar.

Palo je ograničenje broja stranaca, klubovi su počeli gomilati najbolje igrače i trošiti nezamislive svote neizbrojive najboljim svjetskim kalkulatorima i  najedanput su postali United colors of Benetton, svaki malo bolji igrač iz Brazila ili Argentine imao je nekog rođaka u Europi i bez po' muke je dobivao državljanstvo, jer je Bosman srušio pravila stranaca unutar EU, ali ne i ostatka svijeta. Kada bi ga tada neka novinarska zanovijetala pitala kako je to moguće, on bi izbrifiran od PR službi njegova kluba, repao naučeno gradivo: „Znate moderni ljudi, odnosno australopitekusi svijetom su se raširili iz Afrike. Prvo su pošli u Europu, poslije u Aziji, pa Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku, a naposljetku i Australiju. Da vas ne davim više s poviješću. Iz toga jasno proizlazi da smo svi mi rođi, pa tako i ja bez problema dobijem talijansko ili španjolsko državljanstvo jer je talijanski australopitekus ustvari od moje tetkine šogorice drugog koljena treće snahe njegove osme šurjakinje rođak.“

Bosmanova pravosudna bomba dovela je do toga da u Chelseaju ili Interu ne igra samo nijedan Londončanin ili Milanez, već nijedan Englez ili Talijan, štoviše nekad se dogodi da u prvoj postavi igra 10 malih crnaca i Agathe Christie, pardon Peter Cech. Nemojte molim vas ovo shvatiti kao nekakav rasizam, jer samo želim reći da je pomalo šizofreno što se navijač Chelseaja poistovjećuje s momčadi gdje igra deset malih crnaca koji London na karti svijeta nisu u stanju naći ni Google Earthom, a bogami ni GPS-om.

Oni su surovi profesionalci koje zaboli veseljko igraju li u Londonu, Madridu, Beču ili Moskvi – važno je samo da gazda dobro plaća. Ako ga ne dobro ne plaća ili nije zadovoljan, bez problema će iz Milana otići u Inter ili Juvenstus, iz Chelseaja u Arsenal ili Tottenham bez obzira što navijači o tom mislili. A misle, vjerujte mi, ratne priče.

No kao što u bilo kojem živom svijetu postoji nekakav uljez, ustvari da ga bolje tituliramo – baksuz – recimo napada tigar svinju bradavičarku, uspije cijela obitelj zbrisati, ali onaj jedan mali mladunac se izgubio, ne može naći rupu, sklonište i pogiba – tako i u nogometu postoji uljez kojeg napada cijelih 90 minuta deset malih crnaca lavova, tigrova, što li već, a on im ne može zbrisati, obraniti rupu, gol, pa naposljetku pogiba od Tigrovih (nadimak Falcaa) uboda u suprotni kut.

To je naravno naš Athletic iz Bilbaa, a uljez je u našoj priči zato jer, pazite sad ovo, nema nijednog stranca, štoviše nema nijednog Španjolca. Za Athletic iz Bilbaa igraju samo – Baski. Tako je bilo oduvijek i tako je i danas, u dobu surovog kapitalizma gdje neki crnci rade po 16 sati za ćevape, a neki za London kojeg ne bi našli ni na karti Londona s predgrađima.

Gledajući to finale jučer, gledao sam ustvari Athletica iz Brodosplita kako se bori protiv špekulantskog novca, gledajući Fernanda Llorentea gledao sam kako dva radnika Jadrankamena u iscrpljujućem teniskom meču žele pobijediti Brunu Orešara i Franju Tuđmana, kada bi lopta došla do Muniaina, ja bih svaki put rekao mamicu im i ja, kada bi Toquero primio loptu vidio bih tog Keruma kako ga želi pojesti GUP-om – sve sam ja to gledao sinoć, a nisam gledao vijesti i želio sam da pobijedi slabiji, jer je lopta okrugla, a i Zemlja također – iako u ovakvim i sličnim pričama pobjednik se (od)uvijek zna.

Jednostavno – zna se – rekao bi slogan HDZ-a

Isto kao što svi mi znamo da Brodosplit u budućnosti neće graditi Titanice, da će Kerum nahraniti svoga prijatelja šupka projektom GUP-a, da će Franjo pobjeđivati Bruna u puštenom teniskom meču – jer tko tebe kruhom, ti njega Jadrankamenom – da ćemo svakim danom raditi sve više i više, za sve manje i manje...

O tome sam noćas razmišljao gledajući u nebo. Proganjale su me u mislima riječi korporacijskog menadžera za golove Radamela Falcaa Garcije Zarate Tigra koje je uputio Svemogućem:

-Posvećujem svoja dva gola najprije Bogu, potom mojoj obitelji u Kolumbiji i, na kraju, svim Atleticovim navijačima.

Gledao sam, rekoh, u nebo, i tražio odgovor od Stvoritelja: Je li primio posvetu krvnika Falcaa i ako jest, zašto? Zašto nije pomaknuo stativu prema Falcaovoj lopti, zašto nije nacrtao nekakvog obrambenog igrača, nekakvog Amorebietu, njegovu nogu i zaustavio šut? Zašto nije pomogao Susaeti da probuši belgijskog vratara na vratima Madrida? Zašto, zašto, zašto...?

A sutra je radni dan. Razmišljat ću opet o svom životu kako si besmisleno prolazi u uredu (umjesto u redu) gdje svaki put kad dođem, može biti i zadnji, kako živim od prvog do petog, kako je život negdje drugdje...i postavljat ću si pitanja razmišljajući o sebi i sličnima, jednom riječju - Athletic Bilbau: zašto, zašto, zašto, zašto, zašto......sve dok šef ne uleti i kaže zašto, zašto, zašto, zašto nisi napravio ovo do roka, a dao sam ti čitavih 6 minuta?

Zakurac, nametnut će se odgovor sam od sebe i više neću razmišljati o Baskijcima, nego o tome zašto japanske kamikaze nose kacige?

Posljednja izmjena Petak, 15 Lipnja 2012 07:39
 

Komentari

avatar pero79
0
 
 
Standardno odlična Skurabura, bravo Marole. Za Bilbao šteta zbog poraza, ali veliki bravo zbog načina na koji vode klub. A ovih 400 navijača su začinilifinale ;) http://www.24sata.hr/nogomet/navijaci-bilbaa-otputovali-su-u-budimpestu-umjesto-bukurest-265628
Morate biti prijavljeni za slanje komentara i odgovora.
Radim....
Poslano
Nije uspjelo